U Hrvatskoj se uvriježilo da se svi strani radnici nazivaju “Nepalci”, bez obzira odakle dolazili. A pomalo se uvriježilo i da se te Nepalce optužuje za sve. Čini se da im je jedina nada, barem teorijska, ta da će domaće radništvo morati obraniti prvo njih, ako želi obraniti sebe i svoja prava.
Nije dugo trajao onaj politički i analitički grace period kad je, sredinom prošlog desetljeća, registriran nagli masovan odljev hrvatskih državljana te radnika na zapad EU-a. Dok jest, čak i komentatori s ekonomski najliberalnijih pozicija su zdušno podržavali konstataciju da će ovdašnji poslodavci konačno naučiti lekciju o nužnosti isplaćivanja korektnog i zasluženog radničkog dohotka. Jer, po njima, tržište u svojoj nepristranosti i nepogrešivosti, ako je pušteno da se na miru samoregulira, opet je trijumfalno riješilo problem.
No isto je to brižno tržište simultano funkcioniralo na jednak način u još dvije sredine: onoj višeg potencijala, na spomenutom zapadu, i nižeg, na istoku. Plaće za ispražnjena radna mjesta u Hrvatskoj tad nisu porasle, kao što se uz dozu stanovite naivnosti moglo pomisliti da će biti. Jednostavno, preuzeli su ih radnici s manjim radnim pravima, oni s istoka, – ili globalnog juga, kako je komu drago – u svakom slučaju oni koji su doma imali još manje dohotke. Njihova mjesta, pak, zauzela je neka još veća sirotinja, ucjenjenija i ojađenija, ali pritom ne treba smetnuti s uma da su i naši ljudi na zapad otišli pod istim tim pretpostavkama.
“Samoregulacija” tržišta
Matematički, tržište dakle nije promijenilo ništa u odnosu poslodavaca spram radništva, samo je gurnulo čitave mase ljudi onuda kud i sam kapital nepokolebljivo gravitira. Prema centru najveće tržišne koncentracije, drugim riječima, tamo gdje ima najjači obrtaj i promet, kao i ostvareni višak vrijednosti. Rečeni komentatori više se nisu obazirali na radne migracije, a ukidanje kvota za uvoz strane radne snage u Hrvatsku nije ih previše impresioniralo. Pa ni po tome što je s njim uspostavljen odnos u kojem strani radnici ovdje nemaju osiguranu razinu prava kakvu su imali domaći.
U biti, cijena rada je time dodatno oborena, a ne samo da nije povećana, ali je realno povećanje zatim izostalo i kod bolje plaćenih radnih mjesta, onih koja su zadržali domaći. Ili suštinski kod onih koja jedino domaći zasad mogu obavljati, npr. zbog poznavanja jezika, u javnoj administraciji i školstvu, itd. Došla je potom nova kriza, pandemijska, a nakon nje i energetska, poslije napada Rusije na Ukrajinu, pa inflacija. Zatekli smo se u situaciji nikad goroj, potplaćeni i obezvrijeđeni, te s masom iseljenih u najproduktivnijoj životnoj dobi, e da bi se konačno u Hrvatskoj počelo s iritacijom upirati prstom na radnike-došljake.
Po skraćenom postupku, veliki je udio aktivne javnosti u njima locirao uzročište svih nedaća hrvatskog malog čovjeka. Formuli je pridodan zli um globalističke elite koja navodno zbog svog sebičnog interesa tajno upravlja procesom interkontinentalne zamjene stanovništva. Ovdje treba napomenuti da slika te kreme i nije sasvim promašena, bar u prvom dijelu prethodne rečenice, zaključno s navedenim interesom. No šteta je ne znati da kapitalu ne treba tajnih projekata te vrste, sve dok nas ionako neopozivo usmjerava datostima svog modusa operandi.
Bez regulacije tržišta, naročito radnog, i još na međunarodnom planu, ono se zaista samoregulira pomjeranjem čitavih radničkih kontingenata, i apsolutno mu je dobro. Nije dobro iznevjerenoj statičnoj masi koja utočište pred egzistencijalnim i društvenim frustracijama i strahovima traži u identitetskoj iliti svjetonazorskoj zavjetrini. Očekivano, u tome je priliku za proboj našla ekstremna desnica, nipošto tek u Hrvatskoj, huškajući na radne imigrante. Ne čine to samo Domovinski pokret i Most i Suverenisti, nego i demografi u javnim ili kriptocrkvenim medijima, pa će priča o globalistima i tzv. zamjeni stanovništva rasti i kroz mjesece uoči skorih izbora.
Najprezreniji na svijetu
Hrvatska se tako našla usred planetarne mobilizacije radne snage koja se ne može oduprijeti eksploataciji, ali to bez primjene ekonomske i klasne optike – a uz nove medijske tehnologije – očito izgleda kao nešto posve drugo. Kao zavjera protiv starosjedilačkih kultura zemalja globalnog sjevera, recimo, pogotovo rubnih, opterećenih vječitim kompleksom žrtve na oltaru zajedničke superiorne civilizacije. I premda se to može nekome činiti smiješnim, ta ograničena križarska pamet ipak nešto procesuira, za razliku od lijevo-liberalnog uma.
On se ustvari zadovoljava porugom svisoka, relativizirajući identitetske motive, a društveno-ekonomske kauzalitete zanemarujući. Stoga pokazuje izvjesnu slabost prema strancima, ali ni njima on ne nudi baš nikakvo integralno rješenje, ostajući pretežno na moralnim tj. moralističkim zasadama svog držanja. Sve njih, te radnike, u Hrvatskoj inače zovemo Nepalcima, pa nam se odnos prema njima razlikuje samo po intonaciji pri izgovaranju te odrednice. No i oni koji ih tako nazivaju blažim glasom, pojma nemaju koliko je tih Nepalaca došlo iz Bangladeša, koliko iz Indije, sa Šri Lanke, Filipina, a koliko upravo – ako to ima neke veze – iz Nepala.
Nije lako ni znati, ako znamo da ne zna ni država kroz više svojih nadležnih institucija i tijela, kao što je pokazao jedan noviji medijski pregled. Po jednima, nimalo irelevantnim adresama, ima ih svega nekoliko desetaka tisuća, ali mnogošta drugo uvjerljivo otkriva populaciju koja prelazi broj od stalnih 150 tisuća. Jedna opservacija po kojoj su Nepalci, s oproštenjem, novi Srbi, a zbog nemilosti kojoj su ovdje izloženi, dodatnu ozbiljnost zadobiva spoznajom da ih u Hrvatskoj sad ima i više nego građana srpske nacionalnosti.
Svi ti stranci ne mogu ni računati na svoje zastupnike u tijelima vlasti, za razliku od Srba, ali ne samo zato što nisu svi dio jedne etničke grupacije. Pritom ne da nisu blizu ni individualnim državljanskim te građanskim pravima, nego su im naveliko uskraćena i radna te radnička. Jedinu perspektivu, makar teorijsku, pruža im činjenica da niti domicilni radnici neće moći dostatno zaštititi vlastiti razmjerno i dalje snošljiv, mada faktično loš položaj, dok u obranu ne uzmu njihov. Zbog opisanog domino-efekta radnih migracija, jednog ćemo dana morati stati tome na kraj, a taj korak je moguće izvesti jedino tamo gdje već jesmo, doma.
Ili nećemo morati ništa: ni vratiti uvozne kvote, ni zaštititi postojeće strane radnike, ni doprinijeti rješenju problema u zemljama odakle dolaze. Znači, tamo gdje naši ekonomski i kulturni tutori, pored silnih radnika kojima ćemo odobriti vizu, pokreću i rijeke izbjeglica koje uopće ne priznajemo. Naprosto se možemo prepustiti sugestijama s domaće većinske političke i medijske scene, optužiti najprezrenije svijeta za sve naše i zajedničke nedaće, pa dokle tako stignemo, a složit ćemo se bar oko toga da već ubrzavamo kao u slobodnom padu.