Kriza demokracije – ta sintagma odjekuje takozvanom renomiranom i uglednom štampom barem od prijelomne 2016. godine koja nam je donijela Trumpa i Brexit i nametnula se kao nezaobilazna razdjelnica u periodizaciji nedavne povijesti. Sintagma je, dakle, sveprisutna, a objašnjenja variraju i spektar im je širok. Među ona lijena spadaju optužbe na račun potkapacitiranih birača koji biraju neprikladne opcije za 21. stoljeće i optužbe na račun drugih država zbog famoznih “interferencija”. Uvjerljivija tumačenja tiču se prepoznatog raskoraka između formalne demokratske jednakosti i izražene ekonomske nejednakosti. Postoji, međutim, još jedan eksplanatorni faktor koji se rijetko uzima u obzir: kriza demokracije zapravo je kriza partije.
Oštrina te teze naročito para uši u našem društveno-političkom kontekstu u kojem se stranke uglavnom smatraju grobarima demokracije, a što se prvenstveno, iz nekog razloga, mjeri po broju javljanja pojedinih saborskih zastupnika. Postoji jasna vertikala koja drži stranku na okupu i svako iskakanje se sankcionira. A svaki se neovisniji zastupnički iskorak smatra doprinosom demokratskom razvoju, iako često nije sasvim jasno koji su učinci takvih iskoraka u kontekstu realnih društvenih promjena. Nije sporno da stranke znaju postati inertne i okoštale birokratske strukture podešene isključivo hirevima i interesima vođe ili predsjednika. Međutim, rješenje nije u proliferaciji tisuća malih vođa ili predsjednika ili u formiranju svojevrsnih startup stranaka koje se oslanjaju na reputaciju pojedinca.
Na taj je problem krize partija nedavno na stranicama Financial Timesa ukazao jedan od najpoznatijih tumača suvremenog populizma Jan-Werner Müller. Kako bi tezi osigurao neophodno empirijsko zaleđe, Müller je ukazao na niz primjera suvremenih političkih projekata koji zaobilaze klasične partijske strukture. Među njima se ističe pokret na čijem je čelu francuski predsjednik Emmanuel Macron, zatim nova, personalizirana stranka Sahre Wagenknecht u Njemačkoj, specifičan oblik dominacije Donalda Trumpa u Republikanskoj stranci, lijevi pokreti/stranke poput Nepokorene Francuske ili Podemosa te najekstremniji primjer, stranka relativnog pobjednika nedavnih nizozemskih izbora Geerta Wildersa koja ima samo jednog člana – njega samoga. Uglavnom, davno je prošlo vrijeme kada su dvije stranke, uglavnom konzervativna i socijaldemokratska, obuhvaćale gotovo do 90% elektorata.
Razloga političkoj diverzifikaciji je više, a Müller za potrebe svog članka ističe rast broja raznih društvenih tema – od ekologije do seksualnih pitanja – koje su zadobile status političkih tema i tako omogućile procvat raznolikijih političkih projekata i stranaka. Nekada davno su političke partije diktirale i definirale što su teme, a što nisu. Politički se prostor činio stabilnijim, ali treba se lišiti nostalgije prema tim vremenima jer su takvi okviri često priječili političku inovaciju. No, to ne znači da se treba lišiti i forme partije. Naime, gotovo svi nabrojani primjeri ovdje zasnivaju se na političkim dometima karizmatskih vođa. Samim tim su i projekti ovisni o roku trajanja njihove karizme, a ona pritom guši i bilo kakvu demokratsku kulturu odozdo. “Članovi” tih pokreta-stranaka više nalikuju obožavateljima bendova nego političkim aktivistima bez obzira na stupanj njihova angažmana. Naprosto ni infrastruktura ni politički program ni vizija društva, ako postoji, neće preživjeti kopnjenje karizme.
Proliferacija različitih tema koje su zadobile status političkih u posljednjih tridesetak godina, tumači , Müller, omogućila je i lakše kombiniranje stavova inače rezerviranih ili za lijevi ili za desni spektar. Iza lakše kombinatorike, kakvoj je primjerice vična Sahra Wagenknecht, ne stoji upitnost “drevnih” političkih podjela već korozija političkih institucija. Programi i “linije” više se ne grade kroz mukotrpne edukacije i rasprave već im legitimitet daje karizma onih koji ih obznanjuju u bilo kakvoj kombinatorici. Jednom kad karizma ispari često ostane pustoš. Danas je demokracija prilično individualizirana i shvaća se kao pravo svakoga da se politički izrazi. Bilo bi puno korisnije po demokraciju da ju se shvati kao pravo da se politički organizira i da se tako formiraju institucije koje će je moći braniti od uzurpatora bilo koje vrste. Partije nisu postale neadekvatne za suvremeni svijet, već je svijet “odlučio” da pitanja ekonomije i nejednakosti nisu prikladna za stranke i demokraciju. Iz toga slijedi njihovo urušavanje i bujanje simptoma u obliku projekata-ličnosti koji kanaliziraju političke frustracije ili nesigurnosti raznih oblika.