Splitska gradska vlast odlučila je “očistiti” Dioklecijanove podrume od njihovih umjetničkih i komercijalnih korisnika. Ali nije pritom ponudila alternativni plan upravljanja i sadržaja. Naizgled usputna epizoda iz komunalne gradske politike upravo u tom raskoraku između oštre komunalne odluke i izostanka političkog plana ukazuje na šire probleme usklađivanja čuvanja baštine, potreba stanovnika i imperativa turističke ekonomije..
Utorak je, kasno poslijepodne. Unatoč toplom siječanjskom suncu, ulaz u podrume splitske Dioklecijanove palače okupira tek jedna mačka lutalica. Golem je to kontrast u odnosu na period turističke sezone; tih stotinjak metara prekrčenog glavnog prolaza kroz podrume ljeti bude obično izvor frustracija za domaće, a magnet za goste. U toj se dinamici očituje i važnost, ali i dualnost Podruma; s jedne je strane kompleks od 50-ak prostorija i sala jedinstveno je kulturno dobro u međunarodnim okvirima i uz rimski Domus Aurea najveći funkcionalni natkriveni prostor iz antičkog doba na svijetu. S druge strane, Podrumi su za domaće i dalje aktivni prolaz koji povezuje unutarnji prostor Palače s Rivom i morem.
Peristil, rimski trg na izlazu iz Podruma, godinama je bio ulični epicentar splitske alternativne scene i općenito ljudi s margine. Njih tamo odavno više nema; jeftini alkohol na antičkim stepenicama i još jeftinije droge na obodima Palače, baš kao i u Podrumima, već dugo vremena nisu dio kulise. Štoviše, sinonim za njih su postale nepodnošljive gužve i psovke onih nesretnika koji strše u hordama turista u nadi da će se uspjeti probiti do kakve dnevne obveze.
Javna povijest Podruma
Posljednjim danom prošle godine Podrumi su, međutim, postali još prazniji, i tome nije uzrok tek zimska hibernacija koja poslovični isprazni čitav prostor Palače, podsjećajući nas da je centar Splita zaista tek scenografija za ljetne mjesece i masovni turizam. Od prvog dana siječnja na snagu je, naime, stupila odluka Grada Splita da se zakupnicima štandova u glavnoj sali Podruma, a koji su s godinama postali prepoznatljiv dio prostora, ne produžuje ugovor s Gradom. Odluku, koju je potpisao splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević, Grad pravda dopisom Konzervatorskog odjela u Splitu, koji je u svibnju naveo kako su komercijalne aktivnosti u Podrumima “u izravnoj koliziji s konzervatorskim mjerama i smjernicama zadanim prilikom izrade Odluke o komunalnom redu”, uz podsjetnik kako “navedena lokacija nije samo javna površina, već je ujedno prezentirani arheološki lokalitet”.
Navedena je pješačka poveznica između obale i Peristila otvorena za javnost još u srpnju 1963., četiri godine nakon što se – naporom dr. Cvite Fiskovića i njegovih suradnika – dovršilo čišćenje i istraživanje zapadnog dijela Podruma. Od 1985. prostor je Grad ustupio Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika za potrebe njihovih aktivnosti, dok je 1993. ta suradnja formalizirana i ugovorom, koji regulira i komercijalne aktivnosti članova Udruge koji su se odvijali na navedenim štandovima. U prijevodu, umjetnici i članovi HULU-a su dobivali mogućnost prodavati svoje uratke u prostorijama Podruma, a i sama udruga je dobivala dio sredstava koje je Grad uprihodio od turističkih ulaznica. No, u praksi je taj suodnos mutirao; na podrumskim štandovima se zaista moglo vidjeti i autentičnih radova lokalnih umjetnika, ali s godinama se, polako i prešutno, dobar dio štandova orijentirao ka prodaji jeftinih uvoznih suvenira. Taj je val pogotovo rastao kako je rastao i turizam, a s njim i gužve na samoj lokaciji.
Prvi je sukob Grada i HULU-a oko ugovora izbio još 2014., u doba kada je Ivo Baldasar odrađivao svoj neslavan gradonačelnički mandat. Grad je u travnju te godine također pokušao raskidom ugovora s udrugom preuzeti upravljanje Podrumima, ali je taj pokušaj neslavno propao zahvaljujući Baldasarovoj brzopletosti. Njegova je odluka, zaključeno je, donesena mimo gradskih protokola, pa i samog gradskog Statuta. “Ne znam što je Baldasar zamislio”, izjavio je tadašnji predsjednik splitskog HULU-a, Mateo Perasović. I dodao: “Potpuno je potpao pod utjecaj slobodnog tržišta”.
Nije tajna da je aktualna vladajuća garnitura također naklonjena postulatima slobodnog tržišta, ali isto tako je i činjenica da je Ivošević nešto naučio na ovom slučaju kada je svoju komunalnu metlu usmjerio ka ovom pitanju. U rujnu je splitski dogradonačelnik tako na svom Facebook profilu i sam podijelio dopis koji je odaslao zakupnicima štandova, o neproduženju ugovora, s naglaskom na planove koje Muzej grada Splita ima vezane za obnovu Dioklecijanovih podruma. U komentarima je Ivošević podijelio fotografije lokaliteta Cisterne Bazilike, najveće od svojevremeno stotina konstantinopolskih cisterni izgrađenih u šestom stoljeću u blizini Aja Sofije, a koje su opskrbljivale grad pitkom vodom.
Zanimljivo, ona – kao i još nekolicina građevina oko nje – nacionalizirana je još 1940. godine, te je općina tada izgradila i veliki, monumentalni ulaz. Ivošević je fotografijama želio ilustrirati ideju obnovljenog antičkog lokaliteta lišenog komercijalnog sadržaja; Cisterna Bazilika je taj izgled, nakon čišćenja i obnove dodatno modernizirana audiovizualnim sustavom, dobila u ljeto 2022., nakon čak pet godina koliko je bila zatvorena zbog radova. Ako odete na službene stranice lokaliteta, vidjet ćete napomenu da je ulaz otvoren svakodnevno od devet ujutro do 22 sata navečer, i da cijena ulaznice varira od 18 i pol do nešto više od 30 eura. Isto tako, napominju da nadležna institucija nema suradnju s turskim Ministarstvom kulture.
Čišćenje bez plana
Dokaz da je Grad Split ovog puta uspio u svom naumu jesu prazni štandovi u Podrumima; na jednom je tek ostavljen isprintan Munchov “Krik”, valjda kao slikovit prikaz stava iseljenih zakupaca. Neki od njih su prionuli javnom lamentiranju, dok su drugi dali uvid u faktor kojim je Grad izvolijevao pobjedu. Jedan od vlasnika štandova, Antej Jelenić, uspio je doći do dopisa Radoslava Bužančića, pročelnika Konzervatorskog odjela u Splitu, na kojem je Grad Split utemeljio svoju odluku po principu više stručne ingerencije. Bužančić ima pritom povijest dvojbenih odluka i provedbi, poput niza odobravanja privatnih građevinskih projekata na također postojećim antičkim lokalitetima, dok u svom dopisu vezanim uz Podrume poprilično bizarno, kao razlog izbacivanja zakupaca štandova, navodi “vatreni sukob između Rusije i EU”, u kojem je “jedna strana proglasila Hrvatsku kao neprijateljsku zemlju”, što u konačnici povećava “između ostalog, i opasnost od terorizma”.
Sama ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, reagirala je na dopis njenog zaposlenika, tvrdeći kako “ovo nije prvi put da gradska vlast u Splitu hoće uključiti Ministarstvo kulture u bavljenje komunalnim temama”, te kako bi Ivošević i ljudi iz Grada trebali biti “hrabri i reći da je to njihova vizija i cilj”, a ne da “navode kako je ono što rade po nalogu nekog drugog”. U prijevodu, elementarna dedukcija dovodi do zaključka kako je odigran efektivno dupli pas između pročelnika splitskog Konzervatorskog odjela i Grada kako bi se istovremeno Grad oprao odgovornosti za (ne)popularni dio odluke, a opet našavši načina da je sprovede.
I cijela priča nije samo o zamršenim birokratskim igrama koje sile odgovorne da odluke donose na ovaj način. Priča postavlja i mnoga pitanja vezana uz budućnost lokaliteta, koji opet nije samo jedinstven antički lokalitet i magnet za turiste, već i važan gradski, živi lokalitet, koji i dalje ima praktičnu javnu funkciju makar je cijena njenog korištenja u sezoni hrpa živaca. Ivošević je djelomično negirao upite koji čak zazivaju uređenje i naknadnu monetizaciju obilaska Podruma kroz uvođenje sustava naplate, tvrdeći kako je primarni – i zasad navodno jedini – cilj njihova obnova. Ali, svakako onda ostaje pitanje budućnosti i “svrhe” te obnove, uzevši u obzir da je teško očekivati da Grad ne očekuje kapitalizaciju radova kroz dodatne prihode u sezoni. Unatoč tim “demantijima”, Grad još nije prezentirao konkretni plan vezan uz buduće radove i, u konačnici, sam tijek i obujam radova.
Drugo je pitanje onog o budućnosti umjetnika koji su zaista opravdavali zakup i nudili autentične proizvode brojnim turistima. Ivošević je spomenuo kako im se, slično kao u slučaju zakupaca štandova na splitskoj tržnici, traži alternativna lokacija, ali izgleda da se ni o tome ne razgovara. U pitanju je ne samo prihod nekih od njih, već i odnos prema nezavisnoj umjetnosti u gradu; s obzirom na najave o redistribuciji namjene gradskih prostora u staroj gradskoj jezgri, nudi se i zanimljiva opcija da se kroz rad nezavisnih umjetnika unese cjelogodišnji sadržaj u inače opustošenoj Palači. Oni drugi su svoje koketiranje s jeftinim kineskim suvenirima pak pravdali egzistencijalnim pitanjima, ali oni ni ne potpadaju pod nekakvo dugoročno planiranje.
Podrumi su, dakle, prvi put u gotovo 40 godina ispražnjeni. Potez je to s pečatom aktualnog dogradonačelnika, koji se u dosta slučajeva ciljano obračunao s uistinu gorećim komunalnim pitanjima, ali pritom kao da mu je važnije isposlovati njihovo provođenje nego ponuditi dugoročni plan. Ovaj aktualni, koji načelno ide u ovom kozmetičkom obliku bez dodatnog konteksta, spada i pod spomenuti utabani put Splita. Scenografska priroda kultnih gradskih toponima ipak treba, jelte, imati primat. Na život u podrumima smo ionako navikli.