Generacijsko tumačenje društvenih trendova i sklonosti zauzima vjerojatno i vodeće mjesto među različitim oblicima suvremene “popularne sociologije”. Razloga je tome više, neki se kriju u svojevrsnom odumiranju ili barem drugačijem prevođenju tradicionalnijih optika poput klasnih, a neki su plod kontinuiranih promjena komunikacijskih režima u posljednjih četrdesetak godina koji su prilično obilježavali generacijska formativna iskustva. Generacijski pristup ima ozbiljna ograničenja, a ono najočitije i najbolnije tiče se proste činjenice “političke biologije”: svakom novom generacijom ne resetiraju su ekonomske nejednakosti već se reproduciraju. Oni komunikacijski režimi se mijenjaju, ali netko ih koristi pri kupovini dionica, a netko da prihvati narednu dostavu namirnica.
Pored tih unutargeneracijskih razlika posljednjih se desetljeća pojavila još jedna politička. Naime, prema analizi koju je učinila Alice Evans sa Stanforda, a na temelju podataka iz istraživanja vršenih diljem svijeta, došlo je do značajnog odstupanja u političkim stavovima mladih muškaraca i žena starih od 18 do 30 godina. Uz ponešto oscilacija, trendovi su prisutni u gotovo svakoj zemlji za koju podaci postaju: mlađe žene sve izraženije naginju naprednim vrijednostima u odnosu na svoje muške vršnjake. Pritom se uglavnom radi o tome da se među muškarcima nisu mijenjali postoci onih sklonijih konzervativnim ili naprednim ideološkim vrijednostima, dok je kod žena značajno rastao broj onih koje zastupaju napredne stavove. Trendovi su očiti i u SAD-u, i u brojnim europskim državama, ali i u Tunisu i, najizraženije, u Južnoj Koreji. Zabrinuti su vlasnici dionica dejting aplikacija, ali trebala bi biti u određenoj mjeri i ljevica svake vrste jer ovo očito posrijedi nije rezultat njenog rada.
Ideološki jaz je, dakle, itekako prisutan i varira od 20 do 40 postotnih poena “u korist” žena. I nije riječ samo o različitim tumačenja rodnih pitanja. Stavovi su prilično divergentni i kad su u pitanju rasa i migracije. Unatoč istraživačkom trudu i zahtjevima sistematiziranja, teži dio posla tek dolazi. Treba te razlike objasniti. Ono što sigurno znamo jest da ne dolaze iz nekakve zamišljene “ženske prirode” ili sklonosti empatiji kao takvoj. Novinar Financial Timesa John Burn-Murdoch koji je rezultate istraživanja i rada Alice Evans predočio globalnoj publici ističe dva ključna razloga. Prvi je utjecaj #MeToo pokreta koji je osnažio žene u isticanju vlastitih političkih stavova, a i “uplašio” mlađe muškarce koji su zaštitu pronašli u konzervativnim vrijednostima. Drugi se razlog, smatra Burn-Mudroch, tiče življenja u paralelnim algoritamskim stvarnostima: dok muškarcima svijet tumači Andrew Tate, žene obitavaju u sasvim drugim sferama TikToka i YouTubea.
Nema dileme da navedeni primjeri imaju utjecaja, ali teško ih se može tretirati kao punokrvne razloge očitih društvenih promjena. Poslužimo se gotovo pa malo arhaičnim rječnikom iz zlatnog doba prevlasti marksističke epistemologije: naprosto su idealistički. Moraju postojati neki “snažniji” razlozi koji su pridonijeli tome da od devedesetih naovamo postepeno počne opadati stalna prethodna podudarnost u ideološkim stavovima među rodovima. Kao što moraju postojati razlozi zašto su određene ideološke poruke u određenim povijesnim periodima prijemčivije ili uvjerljivije. Nemamo iscrpan odgovor na pitanje o tim “snažnijim” razlozima, ali iskustvo i minimum političke pismenosti nalažu da se okrenemo ekonomiji barem kao orijentiru. U čitavom nizu zemalja dogodio se proces deindustrijalizacije. Bilo da se radi o visoko razvijenim industrijskim zemljama, bilo o onima koje su doživjele preuranjenu deindustrijalizaciju. Proces deindustrijalizacije označava i sve veću prevlast uslužne ekonomije. A i sve izraženiji izlazak žena na tržište rada i stjecanje određene razine financijske autonomije.
Taj proces mora utjecati i na političke stavove. Ili preciznije, otvaranje prostora za njihovo artikuliranje. U industrijskom periodu u kojem je muškarac često jedini donosio plaću u kuću, žena je, pored kućanskog rada, uglavnom bila zadužena i za kuriranje slike o “pristojnoj obitelji”” za vanjski pogled, ali i za ulogu ministrice financija u obitelji jer je ona bila ta koja je odlazila u kupovinu osnovnih namirnica. I danas se muškarci hvale po društvenim mrežama kako nikako ne uspijevaju donijeti točno one namirnice iz dućana koje im je partnerica „naložila” i time kao sugeriraju rodnu jednakost, ako ne i tihu dominaciju žena. U sklopu svih tih zadataka ne čudi i priklanjanje političkim stavovima “glave obitelji”. Ali stjecanje financijske autonomije naprosto otvara prostor i za samostalnije promišljanje društvenih i političkih odnosa. Sve je slabije izražena obiteljska vertikala koja nameće običaje i izbore.
Demografska rekompozicija tržišta rada sa sve većim udjelom uslužne ekonomije neminovno je utjecala i na rodne razlike u razmišljanjima o odnosima društvene moći. A i pridonijela rastu drukčijih kriterija kad su u pitanju intimni odnosi i obiteljski život. Ekonomske promjene ne objašnjavaju izravno kauzalno političke promjene, ali se političke promjene bez ekonomskih ne mogu objasniti. Nakon što se odradi do kraja analitički posao slijedi onaj najteži: politička operacionalizacija prepoznatih trendova i njihovih razlika. U tu operacionalizaciju spada svakako rad koji bi mlađe muškarce učinio imunijim na savjeta fitnes trenera i podkastera raznih profila koji iz vrsta dijeta i režima treninga tumače povijest rodnih odnosa i dijele mizogine savjete kao vrstu self-helpa za dezorijentirane mladiće.