Šire shvaćen euroatlantski svijet nalazi u svojevrsnoj ideološkoj prijelaznoj fazi. Ta se prijelaznost očituje u sve češćoj uporabi oznake – postneoliberalizam. Tim se povodom Marko Kostanić okrenuo žanru horoskopa kako bi pokušao predvidjeti koje kombinacije u bliskoj budućnosti stoje desnici, centru i ljevici na raspolaganju kad je riječ o značenjskom punjenju prefiksa “post” u postneoliberalizmu.
Poznanik mi se, ima tome koji dan, požalio na ideološku nedoslovnost i nedosljednost. Ne vlastite, nego one svijeta. Za potrebe pojašnjenja vratio se u školske klupe: “Sjećaš se kako su nastavnici povijesti uvijek govorili, ovo je povod, a ovo je uzrok Prvog svjetskog rata? I onda bi krenuli objašnjavat’ uzrok, a uzroka nigdje. Ni dandanas mi nije jasno zašto je izbio. Tako i danas svi govore o ratu, a ne razumijem do kraja zašto bi sad baš zaratili. Koje su to jasne ideološke podjele? Sve mi zvuči fejk. Svatko uzima što mu paše, nitko ne vjeruje baš u ništa, kao da svi igraju neke unaprijed pripremljene uloge. Tako od ratova do nekih svakodnevnih političkih stvari. Baš ne znam što da mislim.” Odgovor koji sam mu ponudio bio je nekakva embrionalna faza ovog teksta. Tada nije bio do kraja zadovoljan odgovorom, a nadam se da će reakcija biti nešto bolja nakon što mu putem WhatsAppa pošaljem link.
Nije moj poznanik jedini kojeg muči ideološka korozija svijeta. I oni koji su plaćeni da o svijetu i ideologiji misle – od kolumnista do akademika – oklijevaju s iole ambicioznijom definicijom stanja svijeta. Najočitiji simbol oklijevanja sve češća je upotreba oznake postneoliberalizam. Korištenje prefiksa “post” sugerira da je neoliberalizam, kako god ga razumjeli, gotov, a da i dalje nije jasno što ga je naslijedilo ili što će ga naslijediti. Ideološki radari rade punom parom, a dijagnostika podsjeća na onu astrološku. Zato ću i ovdje ostati u granicama tog formata. Prvenstveni razlog je onaj preventivnog alibija i krije se u distanci koju neozbiljnost formata horoskopa pruža. A s obzirom na prevladavajuće modele predviđanja budućnosti u suvremenom ekonomskom sustavu, posrijedi je i omaž slavnoj krilatici s društvenih mreža: bolje kćer astrologinja, nego sin broker.
Politički horoskopski znakovi za ovu su prigodu pojednostavljeni kako bi razmjeri ideološke kombinatorike bili očitiji. Dakle, kako pjesma kaže: ljevica, desnica, centralno. Isti razlog stoji i iza prihvaćanja većine definicija ili poimanja neoliberalizma: od one kulturne koja počiva na društvenoj individualizaciji preko političke, zasnovane na izoliranju ekonomije od demokratskih procesa, do striktnije ekonomske koja posebnost neoliberalizma vidi u specifičnom režimu akumulacije kapitala koji pritom nije posljedica ideološkog projekta već konkretnih izazova ekonomske povijesti. S tim da potonjoj dajem epistemološku prednost, a ove političko-kulturne tretiram kao pokušaje razumijevanja ideološke konsolidacije neoliberalizma. I ova prognoza će ipak biti nešto opreznija od onih klasičnih horoskopskih. Zadržat će se samo na mogućim kombinatorikama kojima je cilj značenjski napuniti onaj prefiks “post”. Preciznije, predvidjeti što će ga napuniti.
Desnica
Na suvremenoj (ekstremnoj) desnici, kad je riječ o integraciji ekonomskih politika u šire ideološke kalupe, prevladavaju dva modela: ono što se u literaturi naziva “šovinizam blagostanja” i protržišna politika s elementima libertarijanizma. Oba se zasnivaju na pretpostavljenim društvenim hijerarhijama koje su osnova svakog desnog programa. U prvom modelu riječ je o zaštiti, često više retoričkoj nego realiziranoj, “domaćeg” stanovništva, privilegirane etničke skupine, mehanizmima socijalne države, dok je ista ta zaštita uskraćena “strancima” koji obitavaju na području te države. U drugom modelu se privilegiraju oni “vrijedni” i “radišni” koji se uspijevaju realizirati na slobodnom tržištu za razliku od parazita različitog tipa. Radi se, dakle, o modelima koji se uglavnom ne podudaraju, ali oba u svom ishodištu imaju ideju o autentičnoj neposredovanoj stvarnosti. Prvi za nultu točku politike uzima nacionalnu ili rasnu “originalnu” zajednicu koju ugrožavaju došljaci, a drugi izmišljeni svijet poduzetničkih sloboda koji su kasnije nametnuta država i regulacije unakazili.
U inačicama suvremenih desnih programa nerijetko dolazi i do kombiniranja dvaju modela bez obzira na posljedični manjak koherentnosti. Kao dva “čišća” primjera modela mogu se izdvojiti Marine Le Pen u Francuskoj kad je riječ o “zaštitničkom” i Javier Milei u Argentini kad se radi o libertarijanskom. Trenutno anketno najuspješniju kombinaciju navedenih modela zastupa Alternativa za Njemačku. Proturječja u samim modelima i njihovoj kombinaciji uglavnom proizlaze iz namjere da se učine privlačnim glasačima na gotovo cijelom klasnom spektru. U prvom se nižim klasama obećava zaštita i zajedništvo bez obzira na klasne razlike i s jasno definiranim vanjskim neprijateljem, dok se u drugom jamči podrška realizaciji snova sitne buržoazije – od ambicioznih radnika u gig ekonomiji do vlasnika manjih firmi – koju im država navodno koči. U bliskoj budućnosti možemo očekivati različite oblike kombinacije ovih modela, a prevladavanje elemenata jednog ili drugog ovisit će o političkoj povijesti i kulturi pojedinih zemalja i oblicima predstojećih ekonomskih izazova. Druga polovica prošlog desetljeća i početak ovog uglavnom su bili obilježeni prevlašću prvog modela, dok pobjeda Mileija i dosadašnji trendovi na političkom centru sugeriraju vjerojatni, ali i kratkoročni rast popularnosti libertarijanskih politika.
Centar
Na političkom centru već neko vrijeme traje svojevrsno nesnalaženje i potraga za nekim tipom ideološke konsolidacije nakon što se ona neoliberalna iscrpila. Nakon zahtjevnih populističkih izazova, pandemije i ratova, postalo je očito da više ne funkcionira zaziv tržišta kao korektora svih društvenih devijacija i neravnoteža. Pridoda li se tome konkurentski izazov Kine bilo je jasno da do neke promjene mora doći. Sve više su do izražaja u javnim obraćanjima i pojedinim programima, pogotovo u SAD-u pod Bidenom, dolazili protekcionizam, planiranje i industrijska politika. Radi se o konceptima i ekonomskim politikama i alatima koji su nekoliko desetljeća bili potpuno tabuizirani. Danas se s njima barata otvoreno, ali to slovkanje više podsjeća na učenje govora odrasle osobe nakon nekakve nesreće nego na razvijanje iscrpnih programa.
Barem dva problema su se istaknula u tim iskoracima na euroatlantskom području. S tim da ćemo zanemariti arhitekturu Europske unije koja predstavlja strukturni problem kao takav za realizaciju bilo kakve politike tog tipa. Prvi problem se tiče nedostatka znanja za planiranje i vođenje politike koje se ne zasnivaju na osluškivanju tržišta. Naprosto se radi o “deskillingu” birokracija koje je trajalo gotovo pa pet desetljeća i znanja za drukčije upravljanje državom i ekonomijom su isparila. I moraju se iznova naučiti, a to stvara frustracije. Drugi se problem tiče političke motivacije za realizaciju tih programa. Ona, nije, kao u prijašnjim inkarnacijama, došla odozdo, kao pritisak radničkog pokreta. Ovdje se radi o čistoj potrebi za uspostavom kolektivne kapitalističke racionalnosti koja bi trebala upravljati ekonomijom na dobrobit čitave klase. Međutim, različite frakcije te klase imaju često i suprotne interese. Neki su, na primjer, okrenuti stranim tržištima, a neki domaćim. U tom kontekstu nema pritiska odozdo koji bi određenoj frakciji nudio političku koaliciju i stabilnost.
Spomenuta frustracija i nedostatak stabilnosti mogli u bi u predstojećem periodu nagnati političke opcije na centru na povratak ekstremnijim neoliberalnim metoda. Drugim riječima, prefiks post bi se mogao značenjski napuniti zaoštravanjem. Taj novi zaokret neće moći odgovoriti na izazove suvremenog svijeta, ali ni realizirati kolektivne klasne interese. Međutim, to ne znači da neće poslužiti kao oklada. I kao dodatno približavanje centra i desnice.
Ljevica
Eh, ljevica. Ljevica se posljednjih desetljeća na čisto retoričko-ideološkom planu nalazi u prilično nezahvalnoj poziciji. Ako istupi s radikalnijim zahtjevima koji ciljaju na ozbiljno preispitivanje ekonomskog sustava bit će proglašena naivnom ili totalitarnom i teško će se uključiti u krug relevantnih političkih opcija. A ako se prilagodi okvirima suvremenog “tržišta ideja” neće moći izbjeći poziciju nestašnijeg brata ili sestre centra koji ima razvijeniji politički ukus. Pod ukusom se misli na to da suvremena ljevica često ne zastupa izravno interese društvenih skupina ili klasa jer ne postoje organizacijski i partijski principi njihove integracije, već se uglavnom radi o simboličkim identifikacijima s određenim tipom povijesnih politika – reformskih ili revolucionarnih – koji danas u smislu društvenog utjecaja ne odudaraju previše od izbora najdražih filmova ili bendova. Naravno, postoje brojne iznimke, ali ovdje se radi o općem i znakovitom trendu.
Ljevici je dakle potrebno da iz područja ukusa prijeđe u područje zastupanja interesa. Naravno, to je puno lakše reći nego učiniti. Jer evakuacija ljevice u područje ukusa i nametanja moralne ispravnosti nije došla slučajno kao plod zbroja karakternih osobina ljudi koji čine ljevicu. U suvremenoj ekonomiji najveće i najbogatije kompanije više nemaju i najveći broj zaposlenih, kao što je to bio slučaj prije deindustrijalizacije. Te kompanije najviše zarađuju putem patenata, rente i autsorsinga. Time je znatno otežano zastupanje kolektivnih interesa, kao i zahtjevi za redistribucijom. Radnici su atomizirani, metode pritiska na radnom mjestu nedostupnije i dug je ono što osigurava potražnju, a ne više nadnice. Time se i radna mjesta depolitiziraju i postaju uglavnom ispiti individualnog snalaženja.
Nadu za ljevicu predstavlja spomenuta mogućnost dodatnog približavanja centra i (ekstremne) desnice. U takvoj konstelaciji ljevica ima priliku da si povrati reputaciju subverzivnosti i otarasi se etikete učiteljice koja svakom propisuje kako treba živjeti. Radi se samo o prvom koraku, a sve ostalo je na nama. Kao i u “pravom” horoskopu.