Sedamdesetih godina prošlog stoljeća cijela ljeta u malim dalmatinskim mjestima počela su provoditi djeca onih koji su iz tih mjesta prethodnih desetljeća otišli u veće gradove i industrijska središta u potrazi za obrazovanjem i radnim mjestom. S obzirom na to da su godišnji odmori trajali znatno kraće od školskih praznika djeca su bila pod prismotrom baba i didova, dakle, uglavnom baba. Generacijski raskorak između te djece i predaka bio je vjerojatno najveći u povijesti ovih prostora: djeca su bila formirana u gradovima, a babe i didovi su navike i poimanja svijeta stekli u agrarnim uvjetima koji su sa sobom nosili sasvim drukčije kulturne reflekse i znanja. Raskorak je sa sobom nosio nizove nesporazuma i komičnih situacija koji su, nažalost, bili središnja inspiracija, u ovom ili onom obliku, naših filmskih komedija sve donedavno.
Među tim potencijalnim nesporazumima postojao je jedan koji je iziskivao i ekspertizu baba. Naime, dugo toplo ljeto sa sobom je neizbježno donosilo i ono što se uvriježilo nazivati ljetnim avanturama. Mladići i djevojke iz gradova, kao i njihovi ljetni sumještani, međusobno su se zaljubljivali. Tada, naravno, nije još bilo dejting aplikacija, ali sam matching nije bio dovoljan. Protagonisti, navikli na anonimne društvene odnose u većim gradovima, nisu naročitu pažnju obraćali na rodbinske veze osim onih u osnovnoj obiteljskoj jedinici: naprosto u njihovim životima dalje rodbinske veze nisu igrale nikakvu društvenu ulogu. I tu su na scenu stupale babe, povjesničarke obiteljskih genealogija, koje su poznavale sve komplicirane i razgranate rodbinske odnose do niza koljena unazad. I nakon matchinga one bi morale presuditi: a ne može, to ti je rođak ili rodica. Svim mjestima kolaju zabavne anegdote o nošenjima (potencijalnih) ljubavnika s takvim sudbinama, ali aplikacija u liku babe radila je besprijekorno.
I danas je ta uloga baba kao povjesničarki familija predmet interesa, uglavnom u obliku zezancije s nečim tako egzotičnim i anakronim. Pratiteljima regionalne TikTok scene sigurno nisu krajem prošle i početkom ove godine promakle tisuće videa na temu “Akine matere čoek” kojima su korisnici “obrađivali” i iznova inscenirali zapis jedne bosanske babe koja je nastojala rekonstruirati neku kompliciranu familijarnu genealogiju. Doprinosi, neki manje, a neki više duhoviti, varirali su uglavnom između određene doze fasciniranosti tim oblikom ekspertize i nekovrsnog izrugivanja uzaludnosti takvog tipa znanja danas, ali i oduvijek. No, to je znanje imalo itekako bitnu ulogu, ali i u priličnoj mjeri cementiralo zamišljene uloge muškaraca i žena u javnom prostoru.
Kroz povijest je ženama bila namijenjena uloga povjesničarki obiteljskih odnosa iz barem dva razloga. Za početak, treba razložiti zašto je ta uloga uopće postojala i koja joj je bila društvena svrha. U agrarnim, predmodernim društvima obitelj je predstavljala ekonomsku jedinicu i u znatnoj mjeri koincidirala s ekonomijom kao takvom jer se nije participiralo na tržištu. Također, nije postojala ni javna sfera kakvu danas poznajemo i poznavanje obiteljskih odnosa je bilo ključno jer su oni na specifičan način igrali ulogu javne sfere. Ženama je bila dodijeljena uloga repozitorija tog znanja jer su naprosto živjele duže. Također, bile su vezane za kuću i razvojem ekonomije sve do modela muškog breadwinnera, imale su dužnost paziti na obiteljske odnose i kurirati sliku uspješne obitelji za sve one koji bi tu uspješnost trebali procjenjivati. Muškarci su kasnije ušli u novonastalu javnu sferu, a žene su ostale u pozadini tkati obiteljske odnose, crtati familijarne mentalne geografije i prenositi znanje. A to se znanje pokazivalo itekako potrebnim u onim epizodama kad bi situacija na tržištu ili u javnim uslugama zbog ekonomskih ili političkih razloga zakazala. Onda bi se ono moralo aktivirati kako bi se u sklopu rodbinskih krugova pronašla pomoć u obliku zaposlenja za člana familije ili neki drugi tip podrške koju ostale društvene institucije više nisu pružale.
Kao što smo već sugerirali, uloga žena kao kroničarki privatne sfere proizvela je i dubinske predrasude o specifičnim ženskim karakteristikama. Pa je tako važno poznavanje familijarnih genealogija služilo kao dokaz da su žene sklonije tračevima i neobaveznom brbljanju o nebitnim stvarima. Pored toga što je lako dokazivo da ne postoji načelna rodna sklonost izgovoru viška riječi, sasvim je normalno i očekivano da su one koje nisu smjele i mogle govoriti javno o “važnim stvarima” više govorile o stvarima o kojima im je bilo dozvoljeno govoriti. I iza koncepta mansplaininga krije se u priličnoj mjeri raskrinkavanje “prirodne” podjele moždanih aktivnosti po kojoj su žene zaokupljene privatnim i emotivnim stvarima, a muškarac dođe izvana i objasni kako funkcioniraju stvari u svijetu. Nije ni čudo da se žene koje “previše” pričaju pogrdno nazivaju babama. Postoje jasni povijesni, ekonomski i društveni razlozi zašto su babe pričale na način na koji su pričale i o temama o kojima su pričale. “Bubbleovi” u kojima su babe živjele, i nerijetko još žive, bili su infrasktruktura ovog svijeta. I zato: pravda za babe.