Nakon što su izašli iz bazena, hrvatski su vaterpolisti ni krivi ni dužni završili u političkim vodama. A tamo se događao orkestrirani napad na Možemo! zbog neorganiziranog dočeka svjetskih prvaka u Zagrebu. Iako se na prvi pogled čini da se radi o prolaznoj epizodi, ona vrvi ključnim motivima i taktikama napada desnice na ljevicu u kojoj jedna vrlo uska ideja sporta igra važnu ulogu. I iz nje treba izvući ozbiljne političke lekcije jer ne postoji “prirodna” veza desnice i sporta.
Spletom okolnosti i iracionalnosti u nepuna dva mjeseca 2024. godine održali su se i Europsko i Svjetsko prvenstvo u vaterpolu. Na oba je, naravno, nastupala i Hrvatska, a prvo se i održalo u Dubrovniku i Zagrebu. Onima koji su natjecanja pomnije pratili, pogotovo nastupe naše reprezentacije, sigurno nije promaknuo svojevrsni taktički lajtmotiv: M zona. Radi se o vrsti zonske obrane u vaterpolu u kojoj su obrambeni igrači raspoređeni u obliku slova M. I Marko Šapit kao komentator na HRT-u i stručni gosti u studiju i komentari u štampi – svi su isticali M zonu, pogotovo onu koju igra reprezentacija Španjolske kao izazovnu obranu za napad hrvatske reprezentacije.
Osvojeno srebro na Europskom i zlato na Svjetskom sugeriraju da smo problem M zone riješili. Međutim, nakon izlaska vaterpolista iz bazena vrlo brzo su se našli, ni krivi ni dužni, u političkim vodama. Naime, Svjetsko prvenstvo se održalo u Kataru, finale je odigrano u subotu popodne, a vaterpolisti su sletjeli na zagrebački aerodrom u ponedjeljak ujutro. Ako ne griješimo u rekonstrukciji dizanja histerije, prvo se na portalu Sportskih novosti počelo skandalizirati nad tim da Grad Zagreb, dakle Možemo! i gradonačelnik Tomislav Tomašević namjerno nisu htjeli vaterpolistima pružiti doček na glavnom gradskom trgu. Počele su se nizati reakcije, pojašnjenja procedura, gradonačelnikovo primanje vaterpolista, patetične žalopojke sportaša koji su karijeru nastavili u HDZ-u i, kao reakcije na navodni zagrebački propust, dočeci u obalnim gradovima, nastavno na postupnu decentralizaciju dočeka inauguriranu poslije Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. godine. Sam rasplet će brzo biti zaboravljen, ali ne i uspostavljeni taktički obrazac: kako napadati M! zonu?
Oslobođeni tjelesnog
U podlozi, dakle, svih ovih napada na Možemo! i Tomaševića stoji pretpostavka po kojoj ljevica prezire sport, a samim tim prezire i narodne mase i predstavlja neautentičnu političku opciju. Na općoj razini, kao i sve pretpostavke na desnici, i ova počiva na minimalnoj socijalnoj uvjerljivosti koja joj služi kao polazna točka. U fazi političke demencije ljevice od osamdesetih naovamo koju, pored ostalog, definira i približavanje liberalnim stavovima, pojavljivao se stanoviti prijezir prema masama koje uživaju u sportu i popratnim ritualima. Čak i među onim dijelovima ljevice koji nisu prigrlili liberalne reflekse pojavili su se neobični stavovi kad je sport u pitanju. Pa se tako često moglo čuti da konkurencija koju sport sa sobom nosi po definiciji služi kao ideološko opravdavanje ekonomske konkurencije u kapitalizmu. Kad bi opstanak kapitalizma ovisio o ideološkoj uvjerljivosti sporta, propao bi dosad hiljadu puta.
Pored te donekle zasnovane predrasude, postoji još jedna koju desnica koristi kao sredstvo pri napadanju M! zone, a ona kaže da su navijači, a prije svega navijačke skupine, i kod nas i u svijetu, uglavnom desno orijentirani, što bi sportu kao takvom trebalo jamčiti autentični desni prizvuk. Kod nas jezgre navijačkih skupine sigurno jesu desno orijentirane, dok je u Europi situacija šarolikija, ali također bi se mogla dijagnosticirati desna prevlast. Međutim, to nema nikakve veze s nekom zamišljenom iskonskom vezom između sporta i desnih vrijednosti. Navijačke su se grupe i kod nas i šire u punom smislu formirale osamdesetih godina prošlog stoljeća i s obzirom na tadašnju političku klimu i načelnu sklonost te supkulture ka subverziji nije neobično što su u (ekstremnoj) desnici pronašli sredstvo identifikacije i provokacije. I suvremena ideološka “podjela rada” u kojoj navodno ljevica samo nešto brani, a desnica narodu dopušta spontano izražavanje nije naškodila održavanju tradicije. Bez obzira na sve te povoljne “klimatske uvjete” za desnicu, tribine širom Europe pune različite frakcije unutar istih grupa, a postoje i značajniji trendovi skretanja u lijevo-liberalnom smjeru u posljednjih desetak godina, kao na primjer u Njemačkoj.
Pored povijesnih preklapanja koji su proizveli “prirodnu” vezu između sporta i desnice, postoje i nešto dublje pretpostavke u napadima na M! zonu koje sport pokušavaju definirati upravo kao prirodnu razliku između snažnih i jakih i slabih i mutavih. Tijekom tih silnih peripetija oko organiziranja dočeka sam izbornik Ivica Tucak je usput napomenuo da na funkcijama u hrvatskom sportu postoje ljudi koji su u školi bili oslobođeni tjelesnog. Izbornik je koristeći tu učestalu floskulu mislio na kadrove koji na funkcije nisu raspoređeni prema sposobnostima, već prema političkim ili nekim drugim zaslugama. Međutim, ta floskula koja često kola baš na desnici u sebi nosi puno opasnije političke konotacije od onih na koje je mislio sam Tucak. Ona je u svojoj osnovi mizogina i homofobna.
Za početak, što se tiče pitanja bivših sportaša kao najkompetentnijih kadrova za upravljanje sportskim institucijama i klubovima, kao višestruko traumatizirani navijač Hajduka mogu poručiti samo jedno: samo da su što dalje od svih važnih funkcija. Naravno, ne sugeriram time da su oni neobrazovani pa da ne mogu obavljati te funkcije – ima ih diljem svijeta značajan broj koji to uspješno rade – već samo da se ne radi o dovoljnim kompetencijama. No, da se vratimo na mizoginiju i homofobiju. Svi se vjerojatno dobro sjećamo situacija sa satova tjelesnog u školi na kojima bi oni koji su ih preskakali ili bivali oslobođeni bili prozivani kao “pičkice” ili “pederi”. Dakle, bilo kakav oblik tjelesne nemoći se smatrao “prirodnom” karakteristikom cijelog roda ili ljudi određene seksualne orijentacije. Time se, naravno, isključuje više od polovice stanovništva iz cijele priče što već i matematički jasno osporava “prirodnu” vezu između desnice i sporta.
Zazivanje “oslobađanja od tjelesnog” kao političkog faktora služi kao sredstvo diskreditacije ljevice koja je navodno puna histeričnih žena, pedera i smotanih likova. Malo su te navodne “prirodne” sklonosti ljevičara i ljevičarki u proturječju s drugim omiljenim sredstvom diskvalifikacije po kojoj su komunisti pobili pola hrvatskog naroda, ali dobro, moraju se i desničari prilagođavati povijesnim mijenama na ljevici. Da zaključimo, iako se doček vaterpolista čini kao minorna epizoda političke povijesti, ona u sebi otkriva dubinsku ideološku taktiku desnice kojoj se nužno oduprijeti. A to se može učiniti samo demokratizacijom sportske kulture i infrastrukture, na čemu Možemo! u samom Zagrebu itekako radi.