Još tamo 1980. Ibrica Jusić “predvidio” je pjesmom “Nepal, Ganges, Brahmaputra” mijene na ovdašnjem tržištu rada. Njegov naduvani i dokoni lirski subjekt s Tuškanca nadao se na istoku pronaći raj i prosvjetljenje, ali, kao što pjesma kaže “nije znao da se grade tamo neke ceste, pruge; da se znoje tri brigade dok on leži ispod duge.” Naši današnji subjekti lirski i manje lirski također ne vide “Nepalce” kako rade, žive i spavaju dok im god ne smetaju kao rasni, a ne klasni faktor.
Demografske prilike (i) u Hrvatskoj, trebalo bi dosad biti jasno, presudno su određene tržištem rada. Ne stanovitima nevidljivim reproduktivnim njegovim organima, nego uobičajenim odnosom ponude i potražnje. Tako naša čeljad masovno odlazi na zapad, u potrazi za plaćama većim od ovdašnjih, a ovamo zadnjih godina dolaze Azijci naviknuti i na puno manje. No smatralo se da istočnjaci neće utjecati na negativnu hrvatsku stopu rasta stanovništva, odnosno pad broja žitelja RH. Oni su tu valjda privremeno, i neće se zadržati trajno, pa ni utjecati na total statistike.
Ipak, jedna intrigantna vijest od prošlog tjedna je zacijelo ponekog natjerala na razmišljanje u sasvim drugom smjeru. Objavljeno je da je u Hrvatskoj o sredini 2023. godine živjelo 0,06 posto manje ljudi nego sredinom prethodne, ali i da nas je na kraju prošle ovdje živjelo točno isto toliko više nego krajem pretprošle.
Prije negoli je ikome palo na um otkud taj nagli zaokret, sektorska načelnica državnog statističkog zavoda pojasnila je sve za javni medijski servis. Razlog su inozemni radnici, odreda muškarci, najviše u dobi od 25 do 29 godina. Profil neugodno podsjeća na onaj tipski opis tzv. migranta s učitanim programom za interkontinentalno terorističko djelovanje. Njemu se ujedno pripisuje namjera planskog silovanja bijelih kršćanki, znanih i kao “naše žene”. Tako su doduše atribuirani gotovo beziznimno došljaci islamske vjeroispovijesti.
Ništa od dijaspore
No sad se nameće pitanje što da mislimo ako strani radnici nekim slučajem priželjkuju doseljavanje svojih obitelji. Ako dakle namjeravaju dovesti neke tamo “njihove žene”, možda i već postojeću djecu, pa se trajno nastaniti. I još delikatnije – ako će svojim nadaleko ozloglašenim hipernatalitetom izrazito utjecati na rečenu statistiku.
O tome baš i nismo puno mozgali, zaneseni kuknjavom nad manjkom domicilnog podmlatka. Izlaz je tražen u rješenjima tzv. kulturne naravi, u nedostatku progresivnijih ekonomskih i socijalnih politika. Izostanak takvih poduhvata dijelom se krije u neumitnoj globalizaciji tržišta rada, a i široj. Padu broja stanovnika, pritom u prosjeku sve starijih, još manje se na kraj moglo stati mjerama privlačenja drugog i trećeg koljena hrvatske dijaspore. Uzalud su im u visokoobrazovnom sustavu RH odobrene povlastice usporedive tek s onima braniteljskim.
Mladi iz Čilea i Australije tako svejedno neće obraniti jadnu hrvatsku demografiju, usprkos požrtvovnim folklornim naporima matične im pradomovine. Stoga nam preostaje okrenuti se realnim opcijama, naročito u svjetlu učestalih procjena da Hrvatska pored sadašnjih oko 170 tisuća stranih radnika mora već ove i sljedeće godine uvesti još toliko.
Točnije, morat ćemo uzeti u obzir sve veći priljev Nepalaca, u koje inače ubrajamo Filipince, Indijce, Vijetnamce, itd. U takvu je perspektivu ipak već ugrađen jedan osigurač navedene kulturološke vrste. Netko je dalekovidan spustio ustavu za dotok ekskluzivno onih stranaca koje odlikuje pripadnost nemuslimanskom religijskom krugu. Hrvatska se prešutno, ali sistematično odlučila zahvatiti radnu snagu iz bazena u kojem dominiraju hinduizam, budizam i kršćanstvo. I zahvaća se lopatom, premda je sam probir u diskreciji obavljen više urarskom pincetom.
O njima, tim pomno selektiranim auslenderima, u principu ne znamo ništa detaljnije, a nije nas za njih mnogo ni briga. Tretiramo ih računski, kao minuende i suptrahende, pa svaka dodatna varijabla unosi jedino pomutnju i mrski višak nedjeljivog ostatka. Donedavno se nismo pitali ni o njihovim radnim pravima, kamoli o uvjetima stanovanja.
Pogled s Tuškanca
Zatim se pokazalo da rade poput robova i žive kao marva, na očitu nemilost poslodavaca i tzv. agregatora, te stanodavaca. Sve češći reportažni uvid otkrio je tako da među nama odjednom živi proletarijat sasvim nalik onom iz ranog industrijskog doba. Zar su to dični poklonici Brahme i Bude, zavapit će uto mnogi hrvatski brižni čovo, grubo prenut iz svog ahistorijskog sna. Ta donedavno smo ih zamišljali nalik onim pojavama iz pjesme Ibrice Jusića “Nepal, Ganges, Brahmaputra“. Gledali smo ih romantičnim okom dokonog i naduvanog lirskog subjekta s Tuškanca.
No tako su promatrani u boljem slučaju, a dominantno su bili i ostali komercijalna činjenica. Dobri naši Nepalci, međutim, u Hrvatskoj će naići bar na jednu društvenu i egzistencijalnu značajku koja će im izgledati poznato. Pogotovo oni iz Indije, jer se hinduističke socijalne relacije baštine među daleko najvećim brojem ljudi upravo tamo.
U novijoj povijesti ondje je u određenoj mjeri neutralizirana drevna kastinska podjela društva, iako nije zaista nadvladana, a neće ni biti dok opstaju ranije etablirane klasne razlike. Zato u Hrvatsku ne dolaze pripadnici viših kasti, brahmana i kšatrija i vajšija. Uvoznu radnu snagu regrutiramo dosljedno iz kaste šudra, već pozicionirane na dnu, jer u protivnom ne bismo imali koga ni dovoditi. I dalje od toga, ovdje se nesumnjivo mogu pronaći i parije ili daliti, rođenjem izopćeni nesretnici koji onima iznad sebe ne smiju po tradiciji ni sjenu dotaknuti.
“Nepal, Ganges, Brahmaputra – Bože, kako lijepo zvuči”, pjeva tako i dalje onaj Jusićev svat, mada u hladovini njegove kolosalne figure nema slobodnog zakloništa braći s dalekog potkontinenta. “Nepal, Ganges, Brahmaputra – da li više išta treba”, pita se još samo retorički, jer čuo je da: “Ramajana, Kamasutra, i začas si dio neba.”
“Nije znao”, pak, tu je srce drame, “da se grade tamo neke ceste, pruge; da se znoje tri brigade dok on leži ispod duge.” Nema pojma naš junak kako iza navodnog sukoba civilizacija i zakompliciranih kulturnih uloga stoji nečiji mukotrpan rad i zadržani mu višak vrijednosti. Neće imati blage veze ni onda kad šudra u RH zabilježi jači demografski upliv. Po općepopularnoj šabloni, tad će uočiti zabrinjavajuće rasne karakteristike pridošlica. I bit će prešućeno da je posrijedi samo nova, još ugnjetenija radnička klasa, oni za koje ustupaka ionako nikad nije bilo.