Ostanimo, za početak, malo “iza kamere”. Jučerašnju gotovo pa cjelodnevnu muku potrage za prikladnom temom za današnji članak prekinuo mi je u popodnevnim satima premijer Andrej Plenković najavom raspuštanja Sabora, a samim tim i parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati krajem travnja ili početkom svibnja. Sačekao sam još sat ili dva reakcije opozicije i prionuo predradnjama za jutrošnje pisanje. One, ako se ne radi o iscrpnijem i dužem tekstu, uključuju udoban smještaj na kauču, sklopljene oči, “zapisivanje” mentalnih bilješki i načelnu konstrukciju članka s otvorenim kanalima za uvide ili argumentacijske rukavce koji često sinu i tijekom samog čina pisanja.
Nakon uspješno odrađenog rituala i arhivirane skice teksta u mentalnoj ladici odlučio sam, zahvalan što imam spremljen materijal za sutra, posvetiti se nekim drugim večernjim aktivnostima. Ponedjeljkom to tradicionalno znači preslušavanje par podkasta o Hrvatskoj nogometnoj ligi i Hajduku i usputno dopisivanje na istu temu s onima, kako bi rekao Oliver Dragojević, sličnim meni. S obzirom na to da je prošli tjedan u hrvatskom nogometu i javnom životu općenito obilježila afera vezana za suđenje, otvorio sam si prilikom slušanja i još jednu mentalnu ladicu u poslovnoj kredenci za slučaj da mi se ukaže ideja za neki drugi tekst koji bi sudačku aferu eventualno stavio u širi društveni kontekst. Tijekom urona u svijet hrvatskog nogometa stigla je poruka našeg prijatelja i bivšeg suradnika Biltena Marija Kikaša, kratka i sažeta, bez dodatnih pojašnjenja: “liberali bi da mogu glasali za EPPO”. Instantno sam pomislio: evo ti ga na, Kikaš mi je napisao tekst za sutra.
Iako je u poruci precizno sažet politički sentiment hrvatske lijevo-liberalne opozicije, obaveze ipak nalažu nešto širu eksplikaciju i otvaranje one mentalne ladice, a Kikaš će poslužiti za naslov. EPPO je, dakle, Ured europskog javnog tužitelja koji se, između ostalog, bavi poznatom aferom u koju su uključeni Geodetski fakultet i Ministarstvo kulture i koji se često posljednjih tjedana nalazi na meti Andreja Plenkovića, a njegova uloga i nadležnosti obilježili su i rasprave i implikacije izbora Ivana Turudića na mjesto državnog odvjetnika. Kikaševa opaska po kojoj bi liberali glasali za EPPO da mogu govori o tome da su politička imaginacija i kapaciteti na opoziciji, kako među akterima tako i među simpatizerima, prvenstveno pravosudnog karaktera. Oni bi najradije da politički posao za njih odradi europska institucija koja ne djeluje u domeni politike. Ako su ti politički zahtjevi svedivi na pitanje korupcije onda politika nije uopće potrebna, pravosuđe i policija su dovoljni.
O tri žanrovska problema hrvatske opozicije ovdje smo već pisali, a pravosudni karakter bijesa dio je žanra moralne nadmoći. Žanrovski problemi najlakše se istaknu u zeznutim odnosima između zahtjeva i političke stvarnosti. Nedavno je opozicija organizirala prosvjed povodom Turudićeva imenovanja i tražila, između ostalog, hitno raspuštanje Sabora i nove izbore. Smatrali su da Plenković namjerno odugovlači, da čeka jesen zbog pozitivnih učinaka turističke sezone ili – omiljena – da vidi hoće li se poslije izbora za Europski parlament uspjeti ubaciti u Komisiju jer mu je to konačni cilj. Jedini analitički refleks koji može konkurirati onom hrvatskih novinarskih i političkih liberala koji ponašanje Andreja Plenkovića u domaćoj politici tumače isključivo europskim ambicijama je onaj iz zapadne štampe koji svakih mjesec dana otprilike najavljuje ekonomsku propast Kine. Nikako da Kina propadne, a i Plenković bi vrlo lako mogao postati najdugovječniji obnašatelj vlasti od 1991. godine.
Službeno Možemo! je na Plenkovićevu odluku o raspuštanju Sabora reagiralo prilično neobično. Naime, optužili su ga da je namjerno sada raspustio parlament jer je svjestan da bi kasniji izbori, na primjer na jesen, utjecali zbog gomilanja afera i pritiska oporbe na slabiji rezultat HDZ-a. Postavlja se zdravorazumsko pitanje: a zašto ste vi onda na prosvjedu, na saborskim govornicama i pred medijskim mikrofonima tjednima zahtijevali instantno raspuštanje Sabora? Iz ovakvih zbunjujućih reakcija vidljiv je nedostatak političke taktike i prekomjerno oslanjanje na pravosudni i pravednički sentiment. Pojedinačne reakcije, bilo iz redova Možemo! ili SDP-a, potencirali su strah Plenkovića od “tisuća i tisuća” koji su se skupili na prosvjedu. Daleko od toga da se Plenković nalazi u idealnoj poziciji, ali samozavaravanje masama koje mu navodno prijete dok ti je najveća politička nada EPPO nije baš pristojno.
Ipak, postoji nada da će se Možemo! bolje snaći u samoj kampanji u kojoj će imati više vremena i prostora za promoviranje sadržaja programa nego u parlamentarnom folkloru. U tom programu postoje itekako vrijedne ideje koje bi trebale imati prioritet u odnosu na moralnu kvarnost HDZ-a i sitnu izbornu aritmetiku. Međutim, ako je istina da se Možemo! i SDP bore za naklonost Dalije Orešković, političarke čija se stranka zove Stranka s imenom i prezimenom samo zato da se ne bi zvala po njoj kao defakto jedinoj profiliranoj članici, onda ne treba gajiti prevelike nade. Naš je skromni savjet pred izbore: bolje “plašiti” ljude odrastom nego HDZ-om.