Već nekoliko desetljeća vode se burne rasprave o tome kako vratiti ljevicu na stare staze slave. U njima se kao središnji zadatak redovito ističe nužnost organiziranja radničke klase kao preduvjet za bilo kakvu održivost i učinkovitost ljevice kao političkog faktora. Često se pritom kao prepreka realizaciji tog preduvjeta bilježi “odluka” ljevica raznoraznih profila da prioritet daju nekim drugim društvenim sukobima, a ne onom ekonomskom. I istaknuti preduvjet i prepoznate prepreke zasigurno igraju nezaobilaznu ulogu. Međutim, teško ćemo aktivirati klasnu dimenziju politike ako nam je početna pretpostavka prosta “odluka” onih koji su ljevicu u posljednje vrijeme predvodili i ako se zapletemo u beskonačne rasprave o prioritetima društvenih sukoba. Postoje valjda neki dublji ekonomski, povijesni i politički procesi koji su rezultirali današnjim stanjem.
Pri analizi tih procesa koja je izuzetno opsežna i zahtjevna treba ukazati i na očiglednu činjenicu da je taj “tradicionalni” model organiziranja, često predmet zaziva i kriterij kojim se ocjenjuju suvremeni pokušaji i programi, na kraju doživio neuspjeh. Naravno, na tom su putu postignuti i brojni uspjesi u čijim civilizacijskim dometima uživamo i danas, ali epilog nam jasno sugerira da ne postoje unaprijed pripremljeni i razrađeni recepti koji funkcioniraju u svim okolnostima. U ovom se kratkom prilogu nećemo baviti nekim novim receptima prikladnima za suvremene okolnosti već samo ukazati na dvije zamke pri evokaciji tradicionalnog modela koje prečesto služe tome da potvrde lijevu autentičnost onih koji ih zagovaraju, a prerijetko kao inspiracija za djelovanje u današnjim okolnostima.
Radi se, dakle, samo o usputnim opaskama čiji je cilj da možda neke zaleđene pretpostavke približi drukčijim agregatnim stanjima. Premda naknadno izmišljeni ideali klasne borbe druge polovice devetnaestog i prve dvadesetog stoljeća te borbe često zamišljaju kao “čiste” i dokaz da se isključivo na klasnoj osnovi mogu stvarati masovni pokreti, one su u sebi sadržavale brojne druge zahtjeve i njima mobilizirale u nezanemarivoj mjeri. To se vidi i prema rezultatima tih borbi. One su nam u prvom redu donijele demokratizaciju i u presudnoj mjeri utjecali na kreiranje institucija koje danas smatramo uporištima liberalne demokracije i za koje se danas uobičajeno misli da su dar društvu nastao u umovima mudrih liberala. Brojni povjesničari i teoretičari, uključujući i Erica Hobsbawma, ističu da su radnički pokreti, socijalističke organizacije te novouspostavljeni Sovjetski Savez bili nužan faktor demokratizacije na Zapadu, što zbog udovoljavanja vladajućih samim unutarnjim zahtjevima što zbog straha od revolucije.
Također, ti pokreti su stasali u doba industrijalizacije koja se rijetko gdje odvijala u demokratskim uvjetima. Naime, nigdje se seljaci nisu baš svojevoljno prebacivali sa sela u tvornice kako bi radili u teškim uvjetima i pod strogom paskom. Ne mogu se, dakako, ovdje sažeti svi oblici socijalnih dinamika procesa industrijalizacije, ali ona je u značajnoj mjeri aktivirala i zahtjeve koji su nadilazili “čisti” klasni odnos. Također, politička povijest industrijalizacije bi mogla i bolje razjasniti demokratske deficite u socijalističkim režimima na europskom istoku čiji je prvenstveni cilj bila industrijalizacija mahom agrarnih zemalja. Samo što se ti deficiti danas objašnjavaju “totalitarizmom”, a oni koji su obilježili industrijalizaciju na zapadu porođajnim mukama demokracije. Povijest takozvanog realsocijalizma na stranu, ovdje samo želimo istaknuti da nastanak i djelovanje tradicionalne ljevice nikad nisu bili “čisto” klasni već da su u kontekstu industrijalizacije i ne-demokratskih režima uključivali i brojne druge zahtjeve koji su nekim mobiliziranima bili i važniji od klasnih ili ih uopće nisu ni mogli odvojiti.
Druga se zamka tiče zahtjeva za reindustrijalizacijom koja bi sama po sebi trebala vratiti ljevicu u “prirodno okruženje” i samim tim omogućiti i politički uspjeh. Jedino što je “prirodnije” za ljevicu u “industrijskim uvjetima” jest lakše organiziranje zbog većeg broja radnika na istom mjestu. Međutim, današnji sistem proizvodnje je odavno upravo i zbog toga “razlomio” proizvodnju, a i povijesno je ljevica uspijevala organizirati radnike i prije izgradnje velikih industrijskih kompleksa. Zaziv reindustrijalizacije može zvučati primamljivo ljevici jedino ako ga tretiramo kao neku vrstu sinonima za planiranje, što je, čini se, nerijetko i slučaj. Inače, ne postoji nikakva “prirodna” veza između industrije i ljevice. To je isto kao da kažete da su određeni horoskopski znakovi bolji sindikalni vođe od drugih. Ističe se u tim zazivima i ekonomski argument jer industrijski sektor za razliku od većine uslužnog može donijeti više razine produktivnosti, a time i uvjete za pravedniju raspodjelu bogatstva i radničke pritiske. Ali veća razina produktivnosti može i smanjiti broj potrebnih radnih mjesta.
Također, privilegiranje tradicionalnog modela organiziranja iz zlatnog doba industrije, osim što pati od doza povijesnog revizionizma i “izmišljanja tradicije”, sa sobom nosi i snažnu patrijarhalnu notu, bili je oni koji ga privilegiraju svjesni ili ne. Često se, naime, pod zagovorom no bullshit sindikalnog organiziranje krije i implicirani stav: nemoj me sad zamarati s rodnim ili ekološkim pitanjima. Ako znamo, a znamo, da nema ništa prirodno u kapitalizmu kao ekonomskom sustavu, tako isto moramo znati da nema ništa prirodno u samo jednom modelu socijalističkog i radničkog organiziranja. Kao što je rekao veliki britanski povjesničar E.P. Thompson: nema ništa inherentno socijalističko u proizvodnji ugljena ili strojeva u usporedbi s uslugama ili kulturnim proizvodima. Jedino što ih razdvaja je tradicija radničke borbe u tim sektorima. A ne smijemo biti taoci te tradicije jer će nam sadašnjost promaknuti.