Među pojmovima koji su globalno obilježili drugu dekadu ovog stoljeća visoko mjesto nedvojbeno zauzima nejednakost. Političkoj legitimnosti i popularnosti zasigurno je kumovala velika financijska kriza iz 2008. godina, ali i prevladavajući način upravljanja krizom – mjere štednje. Pojam i dalje uživa značajan ugled na ljestvici društvenih prioriteta, a zahvaliti treba itekako i popularnim knjigama kao što je, na primjer, “Kapital” Thomasa Pikettyja čija se desetogodišnjica engleskog prijevoda, a time i globalne dostupnosti, obilježava ovih dana. S tim da je utjecaj vjerojatno bio obostran: društveni i politički status samog pojma omogućili su Pikettyju popularnost, a on je dodatno “podebljao” urgentnost samog problema koji pojam obuhvaća.
Takav status pojma trebao bi sugerirati i pomake na političkom spektru, konkretnije, rast ljevice kao poželjne opcije. Premda je prošlu dekadu zahvatio val takozvane populističke ljevice diljem Europe, on se vrlo brzo nasukao u političkom plićaku. Razloga nasukavanju je više, a dio zasigurno leži u teškoćama s političkom operacionalizacijom pojma nejednakosti. Povodom spomenute desete godišnjice objave knjige, kanadski povjesničar Quinn Slobodian, pomogao nam je artikulirati te teškoće. Kao što je i više nego očito, radi se o negativnom pojmu. Iz vašeg protivljenja nejednakosti ne proizlazi kakve političke vrijednosti i mehanizme njihove realizacije zastupate. Vrlo je “tolerantan”. Zato bez ikakvog oklijevanja mogu njime baratati i centrističke opcije i elite i tretirati ga kao problem koji iziskuje nekakvo tehnokratsko rješenje. Ne postoji relevantna međunarodna institucija koja se nije u proteklom periodu bavila nejednakošću – od OECD-a do Svjetskog ekonomskog foruma – ali nijedna mu nije pristupila kao problemu koji je učinak, na primjer, političkog sukoba među klasama. Naprosto se radi o problemu koji je rješiv skupom određenih neutralnih mjera koje pametni ljudi trebaju smisliti s obzirom na podatke i grafove na raspolaganju. Nejednakost je, dakle, podložna političkoj dezinfekciji, kao što je bio i pojam siromaštva kao najučestaliji “opis” stanja prije nejednakosti. Siromaštvo retorički depolitizira klasne razlike tako što kao rješenje nameće humanitarno djelovanje ili, pogotovo, takozvanu filantropiju.
Raširena uporaba negativnog pojma u sebi nosi i političku cenzuru uporabe pozitivnog pojma. Naime, zalaganje za jednakost nužno bi moralo aktivirati političke alate koji nadilaze tehnokratska rješenja jer se više ne radi o problemu koji se može i mora popraviti, već o političkom idealu koji se može i mora dostići. Ako postoji politički ideal koji se mora dostići onda se u pitanje moraju dovesti i trenutni odnosi moći koji realizaciju tog ideala priječe. Moraju se u pitanje dovesti i nekakvi fundamentalni oblici kojima organiziramo ekonomski i društveni život poput robe: koji to proizvodi i usluge ne bi trebali imati status robe kako bi bili dostupni svima jer su jamac dostojanstvenog života i ne bi trebali ovisiti o nečijim financijskim prilikama? Naravno, sama promjena retorike po sebi ne donosi i jačanje lijevih pozicija. Ako ne postoje snažne organizacije, zaoštrenija retorika može izazvati efekt redikulizacije. Zato nije ni čudno “pristajanje” na popularni pojam nejednakosti koji barem nudi kakvo-takvo prebacivanje loptice na naš teren.
Međutim, taj je naš teren poprilično ograničen i još smo u potrazi za političkim jezikom, kako kaže Slobodian, koji može napraviti nešto više osim toga da imenuje problem. U političkom jeziku sazdanom oko nejednakosti može “uživati” prevladavajuća klasna struktura suvremene ljevice koja ili obiluje dovoljnim socijalnim i kulturnim kapitalom da može čitati grafove i analize i tako se identificirati s “pravim” radništvom jer organizacijski oblici solidarnosti ne postoje ili na raspolaganju ima dovoljnu ugodnu ekonomsku situaciju da joj bila kakva politička transformacija predstavlja realan rizik. Naznačeni problem ne da se ni približno svesti na moral ili imidž pojedinaca koji tu klasnu strukturu čine. Radi se o učinku određenih povijesnih, političkih i ekonomskih dinamika koji nije rješiv efektnim frazama već zahtjevnim intelektualnim i organizacijskim radom. Istraživanje i poučavanje o nejednakostima nužan su i nezaobilazan dio intelektualne dimenzije tog rada. Radi se samo o tome da ih se ne tretira i kao politički vrhunac.