Film “Lost Country” redatelja Vladimira Perišića smješten je u poslijeratnu Srbiju iz 1996., u vrijeme lokalnih izbora i prati šesnaestogodišnjeg protagonista Stefana, sina glasnogovornice vladajuće stranke SPS koja pokušava namjestiti rezultate nakon izgubljenih izbora. Okosnicu filma čini Stefanova rastrganost između ljubavi prema samohranoj majci s kojom ima vrlo blizak odnos, i prijatelja iz škole koji su na strani opozicije i sudjeluju u proturežimskim prosvjedima. Pretpostavka ima težinu grčke tragedije i na papiru zvuči vrlo obećavajuće, no prilikom prenošenja na platno nije uspjela zagrebati dublje od površine.
Film Lost Country srpskog redatelja s francuskom adresom Vladimira Perišića premijerno je prikazan u programu Semaine de la Critique (Tjedan kritike) filmskog festivala u Cannesu, najprestižnijeg filmskog festivala u svijetu. U tom se programu prikazuju prvi i drugi filmovi redateljica i redatelja te služi tome kako bi se nove zvijezde na filmskom nebu predstavile publici. Svoje su karijere ondje započeli, između ostalih, Bernardo Bertolucci, Ken Loach, Wong kar-Wai, Guillermo del Toro, Andrea Arnold i Justine Triet. S obzirom da je i prvi Perišićev film Ordinary people (ne patimo od anglofilije, već Perišić filmovima namjerno daje engleske naslove) prikazan u istom programu, moglo bi se reći da je njegov filmski učinak dva udarca u okvir gola – dva pogotka. Na tome Perišiću svakako treba čestitati – šteta je samo što tu počast ovoga puta nije doživio nekim boljim filmom.
Dijalozi iz neba pa u rebra
Lost country se bavi poslijeratnom Srbijom iz 1996., u vrijeme lokalnih izbora. Šesnaestogodišnji protagonist filma Stefan je sin Marklene, glasnogovornice vladajuće stranke Socijalističke partije Srbije (SPS) koja pokušava namjestiti rezultate nakon što je u drugom krugu izbora izgubila od opozicijske koalicije Zajedno. To su stvarne povijesne činjenice oko kojih Perišić i njegova koscenaristica Alice Winocour, koja je inače i sama proslavljena redateljica, raspredaju fikcionalnu priču. Tome je Perišić svakako mogao doprinijeti i svojim osobnim iskustvom, s obzirom da je njegova majka obnašala dužnost ministrice kulture u vladi SPS-a. Okosnicu filma čini Stefanova rastrganost između ljubavi prema samohranoj majci s kojom ima vrlo blizak odnos, te svojim prijateljima iz škole koji su na strani opozicije i sudjeluju u proturežimskim prosvjedima. Svih 98 minuta trajanja filma bavi se Stefanovim pokušajem da dokuči na čiju bi stranu zapravo trebao stati.
Pretpostavka ima težinu grčke tragedije i na papiru zvuči vrlo obećavajuće, no prilikom prenošenja na platno nije uspjela ostvariti svoj puni potencijal. Razlog za to prije svega leži u pretjeranoj eksplikativnosti i manjku povjerenja u gledatelje. Gotovo je sve u filmu potrctano i nekoliko puta pojašnjeno, kao da je riječ o holivudskom spektaklu a ne o filmu koji pripada tradiciji europskog autorskog filma čija je publika primarno festivalska. Razlog za to vjerojatno leži i u činjenici da je film više namijenjen stranoj nego regionalnoj publici, što je razvidno od samog naslova pa do konkretnih replika koje izgovaraju likovi. Naime, mnogo se filmskog vremena troši kako bi se objasnio povijesni kontekst koji je domaćoj publici i suviše bolno poznat. Zbog toga rečenice dijaloga, umjesto da prirodno i organski proizlaze iz likova, djeluju kao da su im nametnute izvana kako bi objasnile političke i društvene okolnosti. Time ih je teško doživjeti kao prava ljudska bića i svedeni su na gole funkcije što stvara osjećaj konstruiranosti filma i otežava empatiziranje s likovima, pa tako i s protagonistom Stefanom. Njemu i njegovim drugarima oduzet je ikakav život mimo onoga koji služi agendi filma, pa tako čekajući na sistematski pregled iz neba pa u rebra izgovaraju rečenice poput “Što je najgora stvar u Srbiji? – Što? – Živeti u Srbiji.” Problem je u tome što te rečenice nisu namijenili jedni drugima, nego – nama.
Uopće, u Beogradu koji Perišić prikazuje svi su opterećeni politikom, pa tako niti Stefanov oftalmološki pregled ne može proći bez toga da medicinska sestra komentira krađu izbora. U filmu se ne pojavljuje doslovce niti jedna osoba koja se na ovaj ili onaj način ne dotiče političke situacije, kao da nitko iz Stefanove okoline a bome ni cijelog Beograda nije bio apolitičan, nezainteresiran za politiku ili barem u određenom trenutku okupiran nečim drugim. Svaki takav segment filma, u kojem prednost daje informativnom umjesto dramskom diskursu, narušava njegovu vjerodostojnost.
Ugušeni potencijal
Pretjerana eksplikativnost i nepotrebni strah od nerazumljivosti upropaštavaju i inače filmski potentne scene, poput one u kojoj Stefan nastupa u vaterpolo utakmici, i nitko mu od suigrača ne želi dodati loptu, na taj ga način ostracizirajući. Perišić vrlo vješto ostavlja kameru na Stefanu tijekom cijele scene, koja bi odlično funkcionirala da ju je završio na vrijeme. No, ona nastavlja trajati i trajati, prenaglašavajući poantu toliko da se pretvori u inzistiranje na nečemu što je već i bolno jasno, čime uništava efekt koji je upravo stvorila.
Film mnogo bolje funkcionira kada se pouzda isključivo u vizualna sredstva, koja su mogla biti jedan od njegovih glavnih aduta da ih se bolje iskoristilo i da se u njih imalo više povjerenja. Prije svega, sniman je na 16-milimetarskoj filmskoj vrpci te je na momente namjerno podeksponiran, što mu daje vrlo zanimljiv i specifičan vizualni identitet. Zagasitošću fotografije kao da je prikazano Stefanovo komplicirano unutarnje stanje u kojem je, doslovce, teško vidjeti pravi put. Uz to je prošaran zanimljivim kompozicijama poput pamtljivog kadra u kojem se Stefan i Marklena nalaze svatko u svojoj sobi, naguran na krajnji rub kadra i leđima okrenut onome drugome, čime se vizualno pokazuje njihova emotivna distanca u tom trenutku filma. Vizualnom rješenju Perišić se okrenuo i u dobroj sceni s početka filma, u kojoj se Stefan u prvom planu poput djeteta igra s automatskim podizačem prozora na majčinom skupocjenom automobilu, dok ona u pozadini vodi poslovni razgovor s nekim iz svoje stranke. Na vrlo pametan i filmski pismen način Perišić u jednom kadru postavlja problem – zahvaljujući tom poslu majka je sinu i sebi omogućila financijski prosperitet – no cijena je, kao što ćemo u ostatku filma vidjeti, suviše velika.
Šteta je što sam autor nije imao više povjerenja u takva vizualna rješenja, nego se kao na štaku oslonio na pretjeranu verbalnost i ekspliciranje zbog čega film u nekim trenucima mnogo više nalikuje tiskanom pamfletu nego ostvarenju sedme umjetnosti. Priča o mladiću koji proživljava turbulentnu adolescenciju u kojoj je prisiljen odabrati stranu, pri čemu se njegova privatna kriza isprepliće s krizom cijele zemlje, mogla je iznjedriti vrlo zanimljiv film. Na žalost, poput svog protagonista Stefana, niti sam autor filma nije znao koju stranu izabrati, te tako film unatoč svojim ambicijama niti u jednu niti u drugu krizu ne uspijeva zagrebati dublje od površine. U tom smislu naslov Lost country dobiva ironičan prizvuk, jer je nakon gledanja filma dojam da je, još više nego o izgubljenoj zemlji, riječ o izgubljenom filmu.