Čitajući hrvatske mejnstrim medije lako se stekne dojam da se pitanja migracija svode isključivo na problem krijumčara i njihova hvatanja. Takav oblik uske, “filmske” kriminalizacije problema služi još upornijem ignoriranju rijeka koje i dalje odnose živote i represivnih snaga koje oduzimaju ljudskost.
Vikend, na putu od večeri prema noći. Na Trešnjevačkom placu uz sintesajzer stoji Samuel Pongen. Nepalac, u Zagrebu je godinu dana. Radi kao dostavljač, a u fušu i kao ulični pjevač. Na repertoaru mu je i “Sava tiho teče”, pjeva je u mirnu trešnjevačku noć.
Bit će stranih radnika i radnica sve više, a i njihovih pjesama i pjesama o njima, čini se. U prva dva mjeseca ove godine u Hrvatskoj je izdano više od 43 tisuće radnih dozvola za strance, 46 posto više nego u istom periodu lani. Od početka godine preko solidarnih linija intenzivno pristižu i vijesti o dolascima još drugotnijih stranaca – vapaji u pomoć migranata i izbjeglica koji se utapaju u našim rijekama. “Imamo saznanja da se jedna osoba, 29-godišnjak iz Maroka, u utorak, 12. ožujka 2024. u 14 sati utapao u rijeci Kupi, na granici Slovenije i Hrvatske”, javlja preko mejling liste Solidarity line. Sava, Kupa, Drina, ne teku tiho.
“Protočni bojler” i rijeke smrti
Prema podacima koje prikuplja grupa aktivista i istraživača, na teritoriju Hrvatske, Srbije, Slovenije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova od 2014. pa do kraja 2023. stradalo je ukupno 346 ljudi u pokretu. Riječ je samo o podacima prikupljenima iz javno dostupnih izvora, najčešće medija, pa istraživači ističu da je realan broj vjerojatno daleko veći. Mnoge od tih smrti direktan su rezultat pushbackova u režiji domaće policije i pripadnika europske granične agencije Frontex. Kako izvještavaju Novosti, samo Nenad Jovanović iz Gorske službe spašavanja Bijeljina u šest godina sudjelovao je u izvlačenju više od 50 tijela migranata iz Drine. Nijedan migrant nije bio stariji od 40 godina, a svi su se utopili u pokušaju prelaska rijeke.
Dok migranti iz godine u godinu šutke ginu, primjetan je sve intenzivniji fokus domaćih mainstream medija na krijumčare migranata – porast broja (uhićenih) krijumčara prezentira nam se kao maltene najvažniji aspekt (ne)funkcionalnosti migracijske politike. U Jutarnjem listu tako se zaključuje da je Hrvatska “samo protočni bojler” na migracijskoj ruti, ali i da je sustav napregnut “mnogo više nego što se čini” zbog povećanog broja krijumčara, kojih je lani uhvaćeno 1.850. Od ukupnog broja osoba koje se trenutno nalaze u hrvatskim zatvorima 13,4 posto su krijumčari migranata, od kojih se velika većina nalazi u istražnom zatvoru (više od 80 posto), dok je manje od 20 posto osuđenika. Najopterećeniji je Općinski sud u Karlovcu, gdje je lani više od pola predmeta (826 od 1.612) bilo vezano uz krijumčarenje migranata. Hoće li, koliko brzo i s kakvim uspjehom domaći sudovi uspjeti procesuirati krijumčare, nameće se kao glavno pitanje u medijima.
Skoro bi pomislili da je sva pamet u tome, da nije izvještaja poput onog koji je recentno objavila Inicijativa Dobrodošli!, a u kojem se opisuje kako se policijska brutalnost prema migrantima nastavila i u 2024. godini, iako je manje u fokusu javnosti. Samo u januaru, Dansko vijeće za izbjeglice zabilježilo je 217 nezakonitih protjerivanja iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Većina žrtava, među kojima je bilo najviše osoba iz Sirije, prijavila je fizičko zlostavljanje, ponižavajući tretman te krađu ili uništavanje osobnih stvari.
Aktivistkinje prisutne u pograničnim područjima upozoravaju kako su od ranije poznate i pomno dokumentirane nasilne metode policije i dalje itekako u primjeni, pa su tako npr. prebijanje i prisilno svlačenje i dalje svakodnevica brojnih migranata i izbjeglica. Posljednjih mjeseci zabilježeno je i više slučajeva seksualnog uznemiravanja žena u pokretu, u kojima je došlo do prisilnog svlačenja, neželjenog dodirivanja i ponižavajućeg postupanja.
Kolektiv No Name Kitchen izvještava kako se dolaskom proljeća u Bihać nada u novi početak kontrastira s teškim realitetom s kojim se suočavaju migranti koji pokušavaju prijeći u Hrvatsku. Mnoge se nasilno vraća na hrvatskoj granici, uništava im se mobitele i otima osobne stvari, zastrašuje ih se i prisilno izlaže teškim uvjetima, uključujući prelaske rijeka i navigaciju kroz minska polja.
Malj za maloljetnike
Nedavno je, u izvještaju pod nazivom “Fuck You Croatia”, No Name Kitchen zabilježio slučaj mladića iz Maroka koji je s još četiri muškarca pokušavao prijeći iz Bosne u Hrvatsku. Njihovo putovanje počelo je iz kampa Lipa, uz 24-satno hodanje kroz šume prema Slunju. Presrela su ih sedmorica hrvatskih policajaca i unatoč pokušaju izražavanja namjere za azil, ignorirali njihovu molbu, oduzeli i uništili im stvari, fizički ih zlostavljali i izložili ekstremnoj hladnoći. Grupa je zatim nasilno odvedena na granicu, ponovno fizički napadnuta i protjerana kroz ledenu rijeku.
Od početka godine tim No Name Kitchena u Bihaću naročito primjećuje porast institucionalnog nasilja prema maloljetnicima, iako su maloljetnici bez pratnje među najranjivijim migrantskim skupinama, bez sumnje oni koje bi trebalo posebno zaštititi od nasilja. Među više od 3.200 osoba lani nezakonito protjeranih iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu (prema podacima do kraja novembra) bilo je i preko 300 djece, gotovo pola njih bez pratnje. Neka su od te djece izgubila i živote na našim granicama.
S ovim i ovakvim podacima ima da zastanemo dok iz EU-a stiže vijest da je Europska ombudsmanka Emily O’Reilly pozvala Frontex da “ukine, povuče ili obustavi svoje aktivnosti” u zemljama koje uporno zanemaruju svoje obveze spašavanja i traganja za migrantima čiji su životi. “EU riskira da postane saučesnik u smrti migranata”, poručila je O’Reilly. Kamo sreće da smo tek u toj fazi rizika, ali smrt migranata već je dugo core biznis EU-a, što je potvrdio odgovor koji je stigao iz Frontexa. Direktor Frontexa Hans Leijtens O’Reilly je poručio: “Mi nismo Europska agencija za potragu i spašavanje. Mi smo Agencija europske granične i obalne straže”. Naglasio da je primarna dužnost agencije osigurati vanjske granice EU-a raspoređivanjem agenata po terenu i pomaganjem državama članicama, tj. da je temeljna zadaća Frontexa “traganje”, a ne “spašavanje”. A Frontex traga upravo kako ne bi spasio.
Sjetiti se Segena
Među onima koje se odbijalo spasiti bio je i Tesfalidet Tesfom, poznat kao Segen, mladi migrant iz Eritreje koji je umro netom nakon što je 2018. prešao Mediteran i stigao na Siciliju. Ovih je dana bila šesta godišnjica njegove smrti. Izdahnuo je 13. marta u bolnici u blizini grada Pozzalla, oštećenih pluća, u poodmakloj fazi tuberkuloze. “Nikada neću zaboraviti njegove oči i mršavo tijelo puno ožiljaka”, kazao je Roberto Ammatuna, gradonačelnik Pozzalla i bivši šef hitne službe bolnice Modica, koji je posjetio Segena nekoliko minuta prije nego što je umro.
Prošavši horore logora za migrante u Libiji, Segen je krenuo na opasno putovanje preko Mediterana s još 40-ak migranata. Njihov se brod našao u nevolji, pozivi upomoć su im odbijani, a na kraju ih je u zadnji čas spasio španjolski humanitarni brod Open Arms. Kad je stigao do bolnice u Pozzallu 22-godišnji Segen imao je svega 30 kilograma. U novčaniku su mu nakon smrti pronašli nekoliko pjesama, a lokalna aktivistkinja Emilia Pluchinotta pronašla je prevoditelja iz Eritreje i zamolila ga da ih prevede.
Segenovi stihovi govore o teškoćama migranata i pozivaju na solidarnost. U jednoj pjesmi tako piše: “Bez panike brate moj/ Reci, nisam li ti ja brat?/ Zašto ne pitaš za mene?/ Zar je zaista tako lijepo živjeti sam, ako brata zaboraviš u trenutku potrebe?”. U drugoj: “Smatraju se superiornima/ Prave se da ne čuju/ Samo se vole pojaviti pred očima svijeta/ Kad im priđeš bliže da tražiš pomoć/ Od njih dobiješ tek prazninu/ Ne mogu oni osjetiti posljednju tugu”.
Njegova je poezija pomalo našla put i do pokoje talijanske osnovne i srednje škole, najviše na jugu zemlje, gdje Segenove stihove sada imaju priliku čitati učenici i studenti književnosti.
“Zbogom i pobjeda potlačenima”, stoji potpis uz Segenove pjesme. A na Trešnjevačkom placu, u tu pobjedu kroz pjesmu vjeruje i Samuel Pongen, iako kaže da zna da pjesma nije dovoljna.