Neposrednost, prvo lice jednine, autofikcija, memoari – sve su to primarna obilježja suvremene književne i umjetničke proizvodnje. Kakve veze te optike, oblici i stilovi imaju sa suvremenim kapitalizmom i politikom? Je li prevlast prvog lica jednine u književnosti učinak slabljenja prvog lica množine u politici? Je li dominacija neposrednosti kao stilskog alata povezana s platformskom ekonomijom? U prikazu nedavno objavljene knjige Anne Kornbluh “Immediacy or, Style of Too Late Capitalism” Matko Brusač se bavi tim pitanjima.
“Should I Leave My Husband? The Lure of Divorce”, esej američke autorice Emily Gould, bio je vjerojatno najveći anglofoni long-form novinarski hit u posljednjih mjesec i nešto dana. Posegnuvši za zamjenicom “ja” više od dvjesto puta, Gould je u eseju, prigodno objavljenom u New York Magazineu na Valentinovo, detaljno razložila zašto svog supruga na kraju dana ipak nije odlučila ostaviti. “Pa — nije loše”, pomislio sam nakon čitanja.
S Gould sam bio relativno dobro upoznat i ranije, ali sam je do tada bio čitao samo u novinarskim formatima. Na Kindle sam brže-bolje prebacio “And the Heart Says Whatever”, zbirku osobnih eseja koja zapravo funkcionira poput čistokrvnih memoara — objavljenih, usput rečeno, u trenutku u kojem je Gould imala samo 29 godina. “Emily Gould istinito prikazuje odrastanje u New Yorku početkom dvadeset prvog stoljeća, okružena barmenima, headhunterima, blogerima, boemima, jet-setterima i bankarima”, stajalo je u marketinškom sažetku materijala, dovoljno efektnom da istog trena redefinira moje čitateljske prioritete. Čitajući ih uglavnom iz perspektive sociologije novinarstva, eseji u “And the Heart Says Whatever” potrajali su jedno duže poslijepodne. Samo nešto duže potrajali su memoari Lene Dunham “Not That Kind Of Girl: A Young Woman Tells You What She’s Learned” i memoari Jamesa Wolcotta “Lucking Out: My Life Getting Down and Semi-Dirty in Seventies New York”.
Brzi čitateljski tempo udarala mi je kombinacija vremenskih neprilika i izleta/produženog vikenda organiziranog s još pet osoba od kojih je svakoj — pokazalo je kratko istraživanje — dodatno društvo također pravilo pripovijedanje u prvom licu jednine. Naravno, tendencije sam polusvjestan bio već duže vrijeme. Janan Ganesh, kolumnist Financial Timesa, zavapio je, recimo, nedavno nad stanjem u kojem se nalazi suvremena književna produkcija, ustvrdivši da bi uvijek radije čitao Grahama Greena nego “milenijalski roman u kojem netko tuguje nad šalicom kortada na 200 stranica”. Naravno, zabavljao sam se i amaterskim teorijskim nagađanjima o tome zašto su noviji književni tekstovi i tematski i formalno razmjerno uniformirani. Što ćemo, na primjer, s recentnom hipertrofijom književnih tekstova koji tematiziraju transfer glavne junakinje ili junaka iz nižeg u viši klasni razred? U anglofonoj književnoj produkciji 20. stoljeća taj je tematski obrazac praktički zanemariv — pitanje klasne promocije, odnosno osvajanja života odozdo, donedavno je bilo pitanje masovnih lijevih politika, a ne pitanje književnosti.
Politički element nije sadržaj nego forma
Jednostavno, trend je nemoguće ne primijetiti. Čak i hrvatsko književno polje u tom smislu pleše u globalnim ritmovima. Opći dojam potvrđuju i najbanalnije kvantitativne analize. “Treće lice jednine bilo je norma tijekom većine tristogodišnje povijesti anglofonog romana. Sada je, međutim, na djelu formalna mutacija, pri čemu prvo lice jednine postaje dominantno”, piše Anna Kornbluh u svojoj novoj knjizi “Immediacy or, Style of Too Late Capitalism” (Verso, 2024.) “Oko 1970., objektivno treće lice jednine počinje se povlačiti, a prvo rasti. Početkom ovog stoljeća pak stopa rasta postaje gotovo okomita.”
Autofikcija, povećana čitateljska potražnja za memoarima i osobnim esejima, osobno iskustvo kao jedini legitimni predmet književne obrade, svjesno ignoriranje specifičnosti upotrebe književnog jezika, nestajanje distance između subjekta i objekta u procesu interpretacije, fiksiranost u prezentu, naša nemogućnost da književnim tekstovima pristupamo na bilo koji drugi način osim kao romanima s ključem — u svemu ovome Kornbluh, inače profesorica engleske književnosti na Sveučilištu u Illinoisu, prepoznaje kulturne reakcije na trenutnu globalnu ekonomsku konjunkturu. Njezina knjiga, koju je najbolje shvatiti kao ažuriranje čuvenog eseja “Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma” Fredrica Jamesona, objavljenog prije točno četrdeset godina, prvi je pak ozbiljniji, sustavniji pokušaj povezivanja dominantnih suvremenih poetičkih trendova i kapitalističkih proturječja.
Hegemonijski stil aktualnog ekonomskog trenutka, tvrdi Kornbluh, je “neposrednost”, kategorija koju je najjednostavnije shvatiti kao negaciju medijacije ili “posredovanja”. Kako smo se, međutim, uopće zatekli u estetskoj situaciji kojom dominira “neposrednost” — ili stilizacija transparentnosti — i kako smo točno “posredovanje”, kao diferencijalnu karakteristiku umjetnosti, putem izgubili? Kornbluh se naslanja na tradiciju onih estetičkih teorija u kojima “posredovanje” predstavlja aktivan, inherentno društveni proces proizvodnje značenja, ali i proces koji se u prvom redu tiče svjesnog angažmana s umjetničkim materijalima, kako u točki proizvodnje tako i u točki potrošnje. Za Kornbluh, dakle, politički element u umjetnosti nije sadržaj nego forma, jer nam upravo formalne manipulacije u umjetničkom kontekstu omogućuju izravnije uvide u inače apstraktne kategorije. Najkraće rečeno, posredovanje u ovom smislu predstavlja aktivnost koja izražava izvan umjetnosti neizrecive odnose.
Osnovna teza Korbluhine knjige je da iščeznuće “posredovanja” u suvremenoj umjetničkoj produkciji odražava slabljenje uloge posredovanja u suvremenom kapitalizmu. Za potrebe opisa kapitalističkog prezenta Kornbluh koristi termin “sekularne stagnacije”, ističući činjenicu da razvijene svjetske ekonomije neizlječivo pate od niskih stopa ekonomskog rasta. Proces oplodnje kapitala, međutim, mora ostati neprekinut, dok se rast može (pokušati) stimulirati ili podizanjem razine produktivnosti ili intenziviranjem procesa tržišne razmjene. Budući da prva opcija već neko vrijeme nije prije svega politički realna, proces tržišne razmjene odvija se na ekstremno visokim frekvencijama. Kako bi se to postiglo iz transakcijske je strukture, pokazuje Kornbluh, bilo potrebno eliminirati posrednika, middlemana, o čemu svjedoči rasprostranjenost platformskog rada, streaming distribucije ili internetske kupovine. Također, proces trgovačke razmjene sve je manje i manje posredovan vremenom i prostorom. “Neposrednost je reakcija na krizu, ali reakcija koja ne zadovoljava kriterij strategije”, piše Kornbluh, “refleks koji na koncu i sam postaje neprekinuta kriza.”
Kriza zamišljanja budućnosti
U paketu s ovom dijagnozom dolazi — i na to se odnosi ono “prekasnog” iz naslova knjige — otvoreno ili prešutno kolektivno priznanje da smo stigli do faze u kojoj su destruktivni učinci logike kapitala postali ireverzibilni, a Kornbluh u tom kontekstu najviše prostora posvećuje nadolazećim i neizbježnim ekološkim katastrofama. Dok je, prema Jamesonu, jedan od kulturnih simptoma kontradikcija kasnog kapitalizma1 bila “kriza povijesnosti”, to jest naša nemogućnost historizacije, prekasni kapitalizam obilježava kriza projiciranja, zamišljanja budućnosti, i to do te mjere da čak ni apokaliptični poetički obrasci ne mogu konkurirati stilu “neposrednosti”. Jednostavno, vremena više nema — ako i postoji nešto što je potrebno reći, to se mora izreći istog trena, izravno, transparentno, u prvom licu, bez nepotrebnog prekidanja flowa. Ometanje brzine komunikacije nije dozvoljeno ni pošiljatelju ni poruci ni primatelju.
U umjetničkom polju tendencija “neposrednosti” je, dakle, stiliziranje takve manične cirkulacije, za što su, prema Kornbluh, najpodesniji vizualni mediji. Relativno kratkom lakanovskom analizom Kornbluh zatim nastoji pokazati kako naša neprestana izloženost vizualnim sadržajima proizvodi nešto poput epidemije narcizma. U najboljoj marksističkoj maniri, Kornbluh ne moralizira oko takve dijagnoze, već ističe kako su poremećaji uvjetovani ekonomskim, političkim i tehnološkim promjenama, poput dezintegracije javne sfere ili nestanka tradicionalnih oblika političkog organiziranja.
Nakon što je podesila materijalističke i vrijednosne parametre, Kornbluh u sljedeća tri poglavlja — posvećenima filmu, književnosti i teoriji — prelazi na analizu konkretnih primjera “neposrednosti”. Broj predmeta analiza je prevelik — Kornbluh često gubi fokus u skakanju s jednog predmeta na drugi (ili treći), dok pojedine analize, u stvari, niti ne razvija dalje od praga asocijacija. Međutim, kada se na istom predmetu uspijeva zadržati dulje od tri ili četiri stranice, rezultati su obično sjajni, kao što je to, primjerice, slučaj s analizom filma “Uncut Gems”. “Konstantno kretanje, pulsiranje srca, stegnuta crijeva, gubitak daha, vibriranje telefona, rokovi koji se približavaju”, piše Kornbluh, sve to doprinosi kinetici izazovnoj za 35-milimetarsku vrpcu, format koji već sam po sebi sugerira neposrednost. “Pritisak raste, a medij se napreže.” U poglavlju o pisanju — najdužem u knjizi — nišan usmjerava na “Moju borbu” Karla Ovea Knausgårda: “Umjesto romana kao teorije svijeta i romana kao teorije mogućih svjetova, imamo posla samo s mikrologijom.”
Da stvar bude gora, nastavlja Kornbluh, virusom “neposrednosti” zaražene su i katedre angloameričkih sveučilišta. Ozbiljno mišljenje, konceptualizacija kategorija, precizno povlačenje distinkcija — klasične odlike književne teorije — ustupile su mjesto ispovjednim tekstovima u prvom licu jednine koji partikularna životna iskustva krijumčare pod legitimni analitički materijal. Kornbluh se i ovdje suzdržava od osuđivanja. U proliferaciji ispovjednog tona u akademskog diskursu prepoznaje prije svega financijsku krizu u kojoj se sfera visokog obrazovanja nalazi, tržišne pritiske i pokušaje izdvajanja od konkurencije u borbi za ovu ili onu profesuru.
Unatoč mjestimično iritantnom Kornbluhinom adornovskom elitizmu, riječ je o zanimljivoj i važnoj knjizi, dobrodošlom podsjetniku da nam malo raznovrsnosti u tekućoj umjetničkoj produkciji vjerojatno ne bi škodilo. Kornbluh, koja se ne suzdržava od prekomjernog izdavanja recepata kako bi nas sve skupa što prije poslala u najbližu poetičku ljekarnu, u tom smislu zna točno što želi: više impersonalnih, rezerviranih, odmaknutih autorskih perspektiva. Šteta je što se iste recepture nije odlučila dosljednije držati u vlastitoj knjizi. Nedostaje joj koherencije i ritma u izlaganju, kondicije u dužem zadržavanju pogleda na istom predmetu analize i sintaktičke jasnoće, kao da autorska odluka o tome radi li se ovdje o akademskom radu ili publicističkoj provokaciji nije do kraja donesena. Mogu, naravno, lako zamisliti njezin protuargument ovakvim prigovorima — vjerojatno nešto u stilu kako je sveprisutnost “neposrednosti” u suvremenom pismu srozala moje svojevremeno visoke komparatističke kapacitete za konzumiranje prave teorije i pretvorila me u čitatelja memoara nebitnih figura koje su se u jednom trenutku svojih života motale po južnom Manhattanu.
Mogu se, međutim, i bez problema složiti s njezinim političkim realizmom — doista učinkovita progresivna borba nužno podrazumijeva prijelaz iz prvog lica jednine u prvo lice množine. Kao i s idejom da nam umjetnost u tom prijelazu može barem malo pomoći. “Dijagnosticiranje prekasnosti koja se materijalizira u stilu neposrednosti ne bi trebala predstavljati poziv na melankoliju koliko poticaj na suradnju”, piše na jednom mjestu. “Nije prekasno — stvari još uvijek mogu biti manje loše.”