Ako je suditi po imenima ulica, u Kolašinu vlada kolektivni ponos na sudjelovanje u ispravnoj strani povijesti – mještani kažu da je Kolašin jedini grad u Crnoj Gori koji, bez obzira tko bio na vlasti, nije promijenio naziv nijednog mjesta vezanog uz NOB. Ostaje vidjeti hoće li i kako će Kolašin preživjeti modernu invaziju, koja će jednog dana na toj vremenskoj crti ostati upisana pod naslovom “dolazak investitora”, i koja ga od idiličnog planinsko-patizanskog gradića pretvara u ogromno gradilište.
“Kad zima dođe i padne sneg, pahulje bele prekriju breg, i kad selom zavlada tama, pred kućom tebe čekaću sama…”, svirala je stara narodna pjesma u maloj drvenoj kafani. Kava se kuhala u džezvici na peći dok je konobarica točila domaću kajsiju radnicima. Tog hladnog oktobarskog petka crnogorski planinski gradić Kolašin probudio se bez vode. Sišla sam niz ulicu u mrklu zoru da pokušam pronaći kafić ili mjesto gdje se može popiti kava, ako imaju flaširane vode. Iz drvene kućice na ulici primijetila sam upaljena svjetla i otvorena vrata kafića. Unutra je bila samo konobarica, a tek što sam ušla i zamolila kavu, počeli su navraćati i domaći radnici. Kako je koji ulazio i izlazio, tako je naručivao rundu kajsije s vrata.
Ranojutarnje mirno druženje prekinuo je naprasan ulazak visokog i krupnog tipa. Stao je na vrata i svi su pogledali u njega. “Pomaže Bog!”, vikne, “Zatvorili nam vodu, jebem im mater!” Na to mu se drugi okrene i kaže: “Pa što ne odeš na slap pa se napiješ izvorske?”. “Na slap, ha-ja”, odvrati ovaj prezirno, “pod petokrakom da pijem? Nema šanse.” “Uh, meni je tamo najslađe, a sjećam se i da si ti pio vodu tamo”, nasmije se drugi. “Pio sam, jesam, ali prije nego su je postavili! Sad ne bih ni mrtav!”, reče ovaj i zastane. “Dobro, možda da je neka kriza, ali onda bih se prvo triput prekrstio. Nego, jel ima đe kakva lokva da se napijem vode? Rekli su mjestimičnu kišu, a čim kažu mjestimičnu, ja odmah znam da je to mjesto Kolašin!”
Partizanski gradić
Kolašin je idilični planinsko-partizanski gradić uz obalu rijeke Tare, “suze Europe”. Strmi krovovi drvenih kućica kao da oponašaju obližnje planinske vrhove, a zemljane boje i tonovi uklapaju se u pozadinu – “crne gore” i šume koje prekrivaju planinu Bjelasicu tj. Nacionalni park Biogradsku goru. Dio tih šuma, drveće crnog brijesta staro više od 500 godina, čini jednu od posljednjih velikih prašuma u Europi. No, njegove kamene ulice isto tako na trenutke stvaraju dojam morskog mjestašca – naročito za sunčanog ili iole ne-hladnog dana kada je svaka stolica terase kafića zauzeta.
Nešto što će oduševiti svakoga (svakoga tko čita Bilten, ne svakoga tko dođe u Kolašin) kolektivni je ponos na sudjelovanje u ispravnoj strani povijesti, barem ako je suditi po imenima ulica. Kažu mještani da je Kolašin jedini grad u Crnoj Gori koji, bez obzira tko bio na vlasti, nije promijenio naziv nijednog mjesta vezanog uz NOB. Prošećete li od glavnog trga – zvanog Trg boraca s pripadajućim spomenikom borcima i žrtvama koji je izradio Vojin Bakić – uočit ćete najprije zanimljiv komad socijalističke arhitekture u vidu lokalnog Spomen doma. Vidi se da ga je načelo vrijeme, ali vidjeli smo i teže primjere nebrige.
U pješačkoj zoni, u Ulici IV. Proleterske, pronaći ćete, nadam se još uvijek, “kafe bar SFRJ”. Zid ove vremeplovske kafanice ispunjen je memorabilijom kojom dominiraju naš babo Valter i “najljepši osmijeh Crne Gore”, onaj partizana i narodnog heroja Ljube Čupića. U smrt je otišao zavezanih ruku i nasmiješen, a četnicima koji su ga ulovili rekao je: “Poručite mojima da ne traže milost za mene”. Oko trga, u kojem god smjeru krenete, nazivi i imena koji pamte naše junake. Budo Tomović, narodni heroj. Jagoš Simonović, prota, svojedobno je pozvao sunarodnjake u narodnu borbu protiv “okupatorskih izmećara”. Dunja Đokić, koja bi se mogla podvesti pod “pale partizanke”, ali je zbog svoje istaknute herojske borbe dobila baš svoju ulicu – nije da ih manjka. Datum 13. srpnja, kada je Vlado Dapčević uzeo pušku i viknuo: “Ajde, da počnemo sa srećom!”
Red, rad i turizam
Pod krošnjama lipa čiji je drvored posađen krajem 19. stoljeća, s prepunih terasa širi se miris kave i duhana. Za toplih dana ovdje skraćenica SFRJ više podsjeća na onu našu “Sedam Filozofira, Radi Jedan” – konobar, jasno – pa se čak i domaći čovjek, a ne samo turist, iznova zapita: radi li išta ovaj narod? Crnogorci će se uvijek rado našaliti na svoj račun: da im je Isus zadnje poručio “ne radite ništa dok se ne vratim”, da je oporbena stranka izgubila izbore jer su svima obećali posao, da je rekord u trčanju na 100 metara 20 metara… Ali će i znati podvući crtu, kao jedan lokalac u Kolašinu: “Pf, mi lijeni. A tko radi poslove po Dubrovniku koje dubrovačka gospoda neće?”
Kolašin, kao i ostatak Crne Gore, desetljećima bilježi odljev mlade snage. Žele raditi, ali posla i para u domovini nema. Dijaspora čini cijelu “dodatnu” Crnu Goru, jer je brojčano gotovo jednaka populaciji koja živi u njoj – oko 600 tisuća. Velik dio ih je u Americi. Rane dane masovnog iseljavanja u “zemlju rosnog cvijeća” i “zemlju kletu”, opisao je Vlado Gojnić saževši neke lijepe i tužne anegdote iz napaćenog emigrantskog života kada su nepismeni i siromašni odlazili u nepoznato. Jednom je prilikom crnogorski rudar u SAD-u slao pismo i 50 dolara ženi. Na kraju je napisao: “Šaljem ti 50 dolara, i decol” (that’s all). Ona mu je odgovorila da je primila pismo i novac, te kupila mnogo stvari za kuću i djecu, “ali decola nije bilo u pismu, pa ti vidi što je s tim…”. Da se ne oslanjaju na džeparac koji stiže iz dijaspore, kladionice ili kartu u jednom smjeru iz države, vlasti su stanovnicima Kolašina pripremile originalan recept za uspjeh: turizam.
Tog dana voda nije stigla do podneva. U mjesecima koji dolaze Kolašin će imati još problema s vodosnabdijevanjem. Mijenjaju se vodovodne cijevi i izvode radovi u gradu koji i bez toga nosi epitet ogromnog gradilišta. Grad se pretvorio u turistički centar sjevera Crne Gore i prerastao samog sebe, a mještani gunđaju kako nove zgrade i hoteli niču brže od svoje popratne infrastrukture, poput npr. kanalizacijske mreže. O tome je nedavno detaljno pisala Sonja Dragović, u tekstu “Građevinski bum u Kolašinu: Izgradnja luksuznih stanova se ne može smatrati urbanim razvojem“. Ona, kao i mnogi u Kolašinu, ističe štetnost tržišno vođene politike prostornog razvoja nauštrb zajednice, te upozorava na opasnost od onoga što u Crnoj Gori zovu “zlatiborizacijom” – uništavanja i betoniranja planina radi gradnje apartmanskih i hotelskih kompleksa. Ili, kako bi Stefan Simić rekao: natjecanja u divljoj gradnji koje dijeli ljude na one koji to smatraju uništavanjem duha mjesta i one koji su vlasnici parcela, proces zahvaljujući kojem se budite u luksuznoj gradnji uz pjesmu bušilica i pogledom na kranove i prirodu za koju još nismo dobili dozvolu da ju izbetoniramo.
Idilični Kolašin mogao je biti poput malih slovenskih ili austrijskih alpskih gradića. No skele, platna, ograđena zemljišta, ogromne nove zgrade, reklame za nekretnine i ostale šake u oko poručuju da se neće ići tim putem. Dižu se hoteli, ulažu milijuni, dovršena je auto-cesta, kraj grada su dva skijaška centra, cijena kvadrata stana je skočila i do 7 tisuća eura… Stanovnici Kolašina koji i sami rade u turizmu, kroz razgovor komentiraju kako nisu sigurni hoće li te hotele uopće moći popuniti. Problem je uslijedio već mjesec dana kasnije, kad im nije došao najvažniji gost: snijeg. Nema snijega, nema sezone. Kako se zbog klimatskih promjena očekuje da će u narednim godinama snijeg padati sve manje, a ignorirana je Nacionalna strategija koja preporučuje razvijanje skijališta iznad 1.800 metara nadmorske visine, sada će se naknadno početi intenzivno ulagati u umjetno osnježivanje.
Dolazak investitora
I tako je ove zime planinski grad na velikoj rijeci Tari ostao uskraćen za dvije stvari koje ovdje podrazumijevamo – vodu i snijeg. To je navelo neke da se sarkastično zapitaju “A s kim je priroda u koaliciji?”. Još uvijek je Kolašin malo mjesto srca našeg, ali raste takvom brzinom da njegova panorama svake godine iznova iznenadi kao da čovjek ulazi u neko novo mjesto na kojem dosad nije bio – a izgleda viđeno mnogo puta prije. Razrovana je i ulica u kojoj se nalazi naša mala drvena kafanica, a u njoj je prošle godine srušena stara drvena kuća na stubovima – jedna od onih koje daju šarm i identitet gradu, sliku u kolektivnoj emociji i sjećanju. Pitam se koliko će toga ostati do idućeg viđenja, svjesna da je romantiziranje života u planini jedno, a potreba da se preživi u toj istoj planini drugo, i da će zbog toga Kolašin s vremenom izgubiti velik dio onoga što je ljude k njemu isprva privuklo. Nije turizam Kolašinu stran niti bi trebao biti bauk onih koje nadrndani komentatori zovu “umjetnicima i nostalgičarima zbog kojih bismo u 21. vijeku trebali živjeti u štalama”, ali je uz njega nekad barem bilo i drugih grana privrede – koje su, naravno, od devedesetih naovamo odumrle.
Na turbulentnoj vremenskoj crti ovih prostora ovo nije prva “invazija”, čemu svjedoče frazemske memorabilije o tome kako “Tara nema gospodara” ili one o u čuvenom crnogorskom “čojstvu i junaštvu”, pri čemu junaštvo znači braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugog od sebe, koje je ljude održalo duhom u vremenima kada se činilo da im drugi izmiče tlo pod nogama. Ostaje vidjeti hoće li i kako će Kolašin preživjeti modernu invaziju, koja će jednog dana na toj vremenskoj crti ostati upisana pod naslovom “dolazak investitora” ili, kako reče jedan komunalac tog kolašinskog jutra kada smo se probudili bez vode, na pitanje ljutih sugrađana o tome što se dešava i ima li kakvih vijesti: “Ljudi… Nešto se sjebalo.”