Brojni ideološki kratki spojevi, nastali u sjeni propasti socijalističkog projekta dvadesetog stoljeća, presudno i dalje oblikuju političke koordinate u kojima živimo i mislimo o društvenom svijetu. I kažu nam da ljevica danas, uglavnom shvaćena kao produžena ruka liberalnog establišmenta, funkcionira kao čuvar političkih vrijednosti koje su u suprotnosti s raspoloženjem takozvanih širih narodnih masa. Preuzima, dakle, ulogu krotitelja zahtjeva i sklonosti tih masa i nameće kriterije životnih stilova i ponašanja koji navodno nisu u skladu s običnim željama običnih ljudi. Među te kriterije spada definitivno i ekologija koja, smatra se na desnici, a i šire, služi kao sredstvo ograničavanja slobode tih običnih ljudi koji su nekada, sada već i davno, bili naklonjeni ljevici kao onoj opciji koja je kanalizirala njihov bijes i frustracije.
Nema spora da u proteklih dvadesetak godina ljevica u onom području koji se geopolitičkim žargonom naziva euro-atlantskim, uključujući i privjeske među koje spada i naša regija, nije uspjela uvjeriti radničku klasu da su ekološke teme politički prioritet. Naravno, postoje i dijelovi ljevice koji misle da te teme ionako i nisu prioritet i da služe za odvlačenje pozornosti od ključnih ekonomskih problema. Takav refleks je razumljiv u kontekstu stalnih političkih poraza, ali često i prvi korak u prelasku u protivnički tabor. Teško je inače pronaći primjer političkog djelovanja i tema u kojima ljevica uživa povjerenje slojeva radnih ljudi, ali ovaj je indikativan na više razina.
Pored očitog političkog nesnalaženja postoje i objektivne prepreke organiziranju i solidarnosti koji bi pitanje suočavanja s klimatskim promjenama evakuirali s tehničkog i životno-stilskog terena na onaj politički. Njih je vrlo jezgrovito i pristupačno u nedavnom intervjuu za Phenomenal World prezentirao stručnjak za klimatske politike Chris Shaw. Za početak, valja istaknuti da fosilna goriva potiču individualizirane društvene navike, naročito u sferi potrošnje. Ljudi naprosto sve manje ovise o drugim ljudima u zadovoljavanju osnovnih potreba. Na najbanalnijoj razini, naprosto se odvezu automobilom u supermarket i kupe što im treba s obzirom na primanja. Ne treba im kolektivni angažman komšiluka za osiguravanje ključnih potreba i želja već mogu uživati u “slobodnom” individualnom izboru. Fosilna goriva su omogućila infrastrukturu koja prirodnom čini individualizirani odnos prema zadovoljavanju potreba i rješavanju društvenih problema. Infrastruktura i tehnologija u značajnoj mjeri određuju što je prirodno i normalno – između ostalog i zato jer nisu nastali spontano već kao odgovori na konkretne ekonomske izazove – i zato puka političko-retorička uvjeravanja nisu nikad dovoljna za ozbiljne promjene. A klimatska akcija mora biti kolektivna.
Politička uvjerljivost zelenih politika za radničku klasu ovisi i o onome što te zelene politike nude njihovom neposrednom iskustvu na radnom mjestu. Kao što ističe Shaw, dostavnom radniku u Amazonu je svejedno obavlja li dostavu u električnom ili vozilu na fosilni pogon. Veći dio zelenih politika od radništva traži prilagodbu bez da ikako dovodi u pitanje njihovu poziciju u radnom odnosu. Ako vam nove, navodno sudbinske politike, ništa ne mijenjaju na radnom mjestu na kojem i dalje nemate nikakvu autonomiju i prisiljeni ste se u svakom trenutku povinovati diktatu menadžera ili algoritma, onda je prilično izvjesno da ćete slobodu tražiti u političkoj sferi. A ako vam tamo nekakva ljevica postavlja razna ograničenja koja inače trpite pola dana, onda je sasvim razumljivo da se priklonite desnoj opciji koja se navodno protiv tih ograničenja bori, iako ju za nedostatak autonomije na radnom mjestu boli neka stvar.
Pored iskustva radnog mjesta, tehnokratski žargon koji prevladava u raspravama o klimatskim promjenama i metodama djelovanja u obzir ne uzima ni prostorne horizonte koji presudno određuju predodžbe o planetu, klimi, međuovisnosti i zamišljanju promjena. Najnovija istraživanja, upućuje Shaw, pokazuju da većina odraslih pripadnika radničke klase živi u krugu od 20 kilometara od svojih roditelja. Za razliku od članova srednje klase koji žive u drugim dijelovima zemlje u kojoj su se rodili pa i svijeta, radnička je klasa prostorno prilično ograničena i ne smatra, poput njihovih klasnih stranaca, “cijeli svijet svojim domom”. Oni klimatske promjene zbog toga razumiju prvenstveno kroz stanje s drvećem na ulici u kojoj žive ili u vezi s obližnjom rijekom. Priča o globalnim emisijama u njihovim ušima ne proizvodi politički učinak kao kod “svjetskih putnika” koji imaju tu privilegiju da misle na cijeli svijet. To ne znači da su emisije i znanstvene studije nevažne. To samo znači da one same po sebi ne djeluju politički uvjerljivo bez da se uzme u obzir socijalna i klasna pozadina onih koje treba uvjeriti.