Najsigurnije utočište svih naknadnih kritičara socijalističke Jugoslavije jest primjedba o njenoj umjetnoj ili veštačkoj naravi, ovisno o tome koja varijanta našeg jezika im je bliža. Dokaz takve naravi je prilično jednostavan: trajala je samo 45 godina i raspala se. Ne znamo, doduše, kakav je kriterij trajanja državnosti za stjecanje statusa autentičnosti i koliko su mu podložne države poput jugoslavenske federacije koje se u sebi sadržavale ustavnu mogućnost odcjepljenja. Ni kako se nakon događaja nakon što je Drugi svjetski rat išta politički “prirodno” moglo dogoditi.
Među aspektima projekta socijalističke Jugoslavije koji bi trebali dokazati njenu neprirodnost i umjetnu narav, pored spomenutog nedovoljnog trajanja, važnu ulogu igra i ključna ideološka parola tog vremena: bratstvo i jedinstvo. Iz današnje perspektive ta parola ne djeluje samo anakrono već i nametnuto, naprosto izmišljeno kako bi se legitimirala komunistička vlast. Tom djelovanju najviše je pridonio krvavi raspad zemlje koji je parolu navodno razgolitio kao ishodišno lažnu. Ne treba previše naglašavati da su sve političke parole izmišljene i da njihovu “istinitost” ne određuje poklapanje sa zamišljenom društvenom istinom već ishod političkih sukoba.
Parola o bratstvu i jedinstvu je izmišljena, dakle, kao i svaka druga, ali nužnost njenog izmišljanja nije proizašla iz manipulacijskih tendencija komunističkih glavešina već iz rijeka krvi koje su potekle jugoslavenskim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata. Parola je trebala isušiti te rijeke, a socijalistički razvoj je trebao biti metoda isušivanja. Na kraju parola nije uspjela izvršiti ključni zadatak, iako je brojne zadatke i etape u izvršavanju ključnog uspješno odrađivala. Danas nam ona ne predstavlja nikakav politički resurs, ali i dalje potiho radi, dovoljno da dokaže da nije bila neprirodna politička izmišljotina koja nije imala nikakve veze s društvenim odnosima.
Regionalne medije preplavila je ovih dana ideja bivšeg vaterpolskog asa i trenutnog političkog diletanta, beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića. On je, naime, predložio da se sahranjeni Josip Broz Tito izbaci iz Kuće cvijeća u Beogradu i deportira u rodni Kumrovec – “odakle je i došao”. Samu Kuću cvijeća bi transformirao u muzej srpske povijesti čiji bi protagonisti bili oni koji su “stvarno” branili srpsku zemlju, a ne “austrougarski kaplar” i zlikovac Josip Broz Tito. Šapić se u svom ekspozeu očito naslanjao na mehanizam “čišćenja” naknadne srpske povijesti ulogom zemlje u Prvom svjetskom ratu, ali njegov odnos prema Titu, kao i onaj cijele srpske desnice, funkcionira kao jedva iščašeno ogledalo onog kojeg prema Brozu gaji hrvatska desnica.
Tito je, naime, iz hrvatske perspektive, ubijao Hrvate samo zato što su Hrvati, a iz srpske perspektive ubijao je Srbe samo zato što su Srbi. Mogu se pronaći tone članaka koje bi, ovisno o potrebi, nakon sitnih preinaka mogao potpisati bilo koji hrvatski i srpski desničar. Ta bizarna identičnost optužbi protiv Tita u kreiranju narativa o nedavnoj srpskoj i hrvatskoj istoriji i povijesti dovoljno govori o tome da parola bratstva i jedinstva nije bila stilska vježba komunističkih manipulatora. Revizionisti s obje strane naprosto ne mogu podnijeti ili uopće politički zamisliti opciju da je netko “ubijao” samo zato da Srbi ne ubijaju Hrvate jer su Hrvati i da Hrvati ne ubijaju Srbe jer su Srbi. Tito i partizani nisu ratovali da bi ubijali pripadnike određenih naroda već da se ti narodi ne bi međusobno ubijali. Identični narativni obrasci hrvatskih i srpskih nacionalista simptom su autentičnosti te ideje s obzirom na to da ih i dalje nesnosno svrbi. I kako bi rekla suvremena omladina, Tito će zauvijek živjeti rent free u glavama hrvatskih i srpskih nacionalista.
Bavljenje poviješću socijalističke Jugoslavije političku relevantnost ne duguje nekakvoj izravnoj inspiraciji ili identifikaciji koja u suvremenom kontekstu djeluje jalovo. Bavljenje tom poviješću je politički relevantno jer ona danas služi kao kriterij politički mogućeg: ona određuje što je autentično i prirodno, a što neprirodno i umjetno. Iz nje se crpe kriteriji o tome što je naivno, a što opasno. Ta nam povijest danas ispisuje granice političkog djelovanja. Bez stalne borbe protiv onih koji inzistiraju na veštačkom karakteru te tvorevine, njenih politika i parola, ne gubimo samo ideološki rat već i osnove političke pismenosti. Ako prihvatimo da je jedina moguća zajednica nacija i da je jedina moguća ekonomija kapitalistička, onda se više ne moramo ni baviti politikom. Možemo izaći na izbore u Hrvatskoj i poručivati da se borimo protiv korupcije.