Tekuću nogometnu sezonu u Hrvatskoj definitivno je obilježio trener Rijeke Željko Sopić. Pored neočekivanih i sjajnih rezultata na terenu, Sopić je sezonu obilježio i brojnim “kontroverznim” izjavama. O prirodi tih izjava najbolje govori činjenica da je prošlog tjedna reagirao Hrvatski zbor sportskih novinara. Oni su u priopćenju nabrojali sve Sopićeve uvrede i neprimjerene komentare koje je uputio novinarima, a bilo ih je dosta. Sopić je na priopćenje uzvratio na isti način koji je do priopćenja i doveo te novinarima poručio da “već tri noći ne spava” zbog toga. Premda se, dakle, oglušio na prozivke, relativno pristojan nastup nakon sinoćnje pobjede nad Hajdukom sugerira da je možda i učinjen minimalni introspekcijski uvid. Barem zasad.
Nisu novinari bili jedina Sopićeva meta, premda su bili glavna. Bilo kao direktna bilo kao izvršitelji svoga zadatka posredovanja sadržaja javnosti. Kontinuiranim sarkazmom Sopić je ciljao razne mete, ali one uglavnom, osim samih novinara, nisu bile personificirane, već se radilo o nekakvim stavovima koji cirkuliraju u javnosti. Pored toga što su Sopićeve izjave rijetko dohvaćale ambiciju duhovitosti koja je iza njih stajala, one su u sebi nosile i problem formalne naravi koji je imao učinak na sam sadržaj. Taj je problem precizno pojasnio kolumnist i nogometni analitičar Mihovil Topić na podkastu Tribina. Naime, bez obzira na razinu kvalitete, sarkazam može funkcionirati samo ako je doziran i povremen. Ako je integralni dio svakog nastupa onda naprosto ne funkcionira, gubi mu se snaga i izostaje priželjkivani učinak.
Premda barataju različitim izražajnim sredstvima, Sopić svojim nastupima neodoljivo podsjeća na one predsjednika/premijerskog kandidata Zorana Milanovića. Pored toga što je vizualno uvjerljiviji u inscenaciji štemerskog garda, Sopić ipak ima jednu presudnu olakotnu okolnost: njegova reputacija ne ovisi o riječima već o onome što se događa na terenu. Uspjeh na terenu ga iskupljuje. Milanović nema tu privilegiju, njega se procjenjuje isključivo na retoričkom planu. Milanović je Sopić bez terena, a to je najvidljivije bilo posljednjih dana, ako ostavimo po strani “raspravu” s ministrom Olegom Butkovićem, tematskim i žanrovkim zaokretom u javnim nastupima.
I u sklopu ustavno sumnjive kampanje i prije dok je bio “samo” predsjednik, Milanović je nastupao isključivo kao stroj za proizvodnju uvreda i prozivki, garniranih nasumičnim filozofskim i pop-kulturnim referencama. Kao i Sopić sa sarkazmom, Milanović nije nimalo oscilirao, žanrovski je bio zabetoniran. I onda se odjednom, valjda po sugestijama PR tima, prebacio na ekonomiju i počeo najavljivati poteze koji bi, sudeći po općoj ideološkoj atmosferi u Hrvatskoj, trebali izazvati značajnije rasprave i angažmane na društvenim mrežama. Najavio je, između ostalog, snažnije oporezivanje banaka i velikih trgovačkih lanaca. Međutim, reakcije su u velikoj mjeri izostale. Ne možeš naprosto cijelo vrijeme graditi političku karizmu i vjerodostojnost na uvredama i prozivkama, koliko god prozivke bile točne, i onda se prebaciti na “normalne” političke teme i zadržati pažnju javnosti. Nemaš teren kao Sopić, samo si ono što govoriš.
I ne radi se ovdje samo o terenu kao drugoj pozornici valorizacije tvoga rada, već i o političkom terenu kojeg ni ti ni stranka na koju se oslanjaš nemate. Pod političkim terenom mislimo na onaj neposredni rad sa sindikatima i drugim organizacijama civilnog društva koji ti trebaju poslužiti kao poluga vjerodostojnosti u najavljenom sukobu s bankama i trgovcima. Teren je ono što bi tim najavama dalo političku snagu. Inače, najave i sama tema ispare u jednom novinskom ciklusu, a poprate ju samo slobodnotržišni gatekeeperi koji upozore ionako političko-ekonomski anesteziranu javnost da se radi o populističkom potezu. I zato Milanovićevu kandidaturu treba promatrati kao društveno-politički eksperiment: samom kandidaturom i bujicom uvreda pokazao je koliko je dotadašnja opozicijska kampanja zasnovana na antikorupciji bila sterilna i banalna, a ekonomskim zaokretom i popratnom šutnjom nehotično razotkrio nedostatak društveno-političkih kapaciteta za ozbiljnije ekonomske promjene.