Klasna argumentacija u suvremenom političkom životu širom Europe kao da je rezervirana isključivo za pitanja koja se tiču same ljevice. Radi se o argumentaciji koja zbog “objektivnih” ekonomskih zakonitosti navodno ne može funkcionirati na širem političkom planu kao osnova programa i zahtjeva, ali iz nekog razloga legitimnost stječe kad se otvori rasprava o samoj ljevici. Klasna dimenzija politike danas se koristi u najvećoj mjeri kao sredstvo diskreditacije ljevice. Posrijedi je, dakle, stanoviti paradoks: klasna politika je anakrona i bilo kakvo pozivanje na radničku klasu je zastarjelo i naivno, ali ljevica je neautentična jer ju mahom čini srednjoklasni profesionalci i nema dodira s radničkom klasom.
Na taj se paradoks oslanja desnica, ali i ostaci “drugarskih” kritika unutar same ljevice. Nije sporno da se klasni sastav suvremene ljevice ne podudara s onima koje bi po povijesnoj definiciji trebali predstavljati, ali nije to nepodudaranje baš sasvim ni povijesna novost. Dovoljno je samo pogledati biografije ključnih figura socijalističke povijesti. No, trenutno se nećemo u stilu sportskih statističara zabavljati postocima klasnih udjela na ljevici u pojedinim povijesnim fazama. Pažnju ćemo posvetiti spomenutom paradoksu koji klasnu optiku dopušta isključivo kada se radi o ljevici kao društvenom i političkom fenomenu, a cenzurira ju kao okosnicu šireg tumačenja društva. Radi se o paradoksu koji proizvodi i krajnje bizarne argumentacijske poteze na samoj šire shvaćenoj ljevici.
Prilično interesantan proizvod tog tipa i ilustrativan primjer dolazi iz Velike Britanije. Sam društveni i politički problem koji se nastoji tamo riješiti vrlo je blizak i nama: radi se o listama čekanja u javnim bolnicama, famoznom NHS-u (National Health Service). Naime, laburistički ministar zdravstva u sjeni, Wes Streeting, najavio je da će laburisti ako preuzmu vlast nastaviti s rješavanjem problema lista čekanja na način na koji to trenutno čine torijevci. A rješenje zvuči jednostavno: država će naprosto privatnicima u zdravstvu plaćati usluge koje korisnici predugo čekaju u sustavu javnog zdravstva. Samo rješenje nije pretjerano neobično ni naročito vrijedno spominjanja da nije bilo specifične Streetingove argumentacije.
On je, naime, javno subvencioniranje privatnog sektora branio neposrednim interesima radničke klase, a one koji se protive takvom tipu rješenja i zazivaju snažnije investicije u NHS prozvao srednjoklasnim ljevičarima koji imaju privilegiju da plaćaju za liječenje i tako dolaze puno prije do nužne usluge od običnih pripadnika radničke klase među koje spada i njegova obitelj. I naglasio da se ovdje ne radi o ideologiji nego o bržem tretmanu koji život znači. Drugim riječima, Streeting je poručio da je bavljenje velikim, ideološkim pitanjima, kao što je na primjer odnos javnog i privatnog zdravstva, privilegija u kojoj mogu uživati srednjoklasni ljevičari, dok radnička klasa nema taj luksuz i mora si bilo kako omogućiti pristup liječenju.
Streetingovu argumentaciju nije isuviše teško oboriti kao što su mnogi kritičari već i učinili. Dovoljno je samo naglasiti da većinu tih usluga u privatnom sektoru obavljaju doktori koji rade u javnom sektoru i da se s dvije-tri hrabrije političke odluke dostupnost zdravstvene zaštite lako može univerzalizirati. Značajno je intrigantniji sami smjer kojim je Streeting branio svoj stav. Zagovor dodatne privatizacije zdravstva kao neposrednog interesa radničke klase zvuči prilično bizarno vjerojatno i samom Streetingu, ali očito ne dovoljno da ugrozi primamljivost diskreditacije srednjoklasnih ljevičara. Radi se o očito popularnoj metodi za stjecanje političkih poena: istovremeno se svrstavaš na stranu radničke klase simbolički, a i zadržavaš status političkog realista koji dobro zna da su privatna inicijativa i slobodno tržište integralni mehanizmi socijalne fizike.
Ovaj primjer plastično dokazuje koja je glavna uloga suvremene klasne retorike i politike: diskreditacijom neautentičnih srednjoklasnih ljevičara koji koriste privilegije za maštanje o velikim ideološkim pitanjima otvara se prostor za koaliciju između onih koji “stvarno” rade – radničke klase koja radi da preživi i buržoazije koja navodno radi da društvo i ekonomija kao takvi opstanu i ne zamara se ideološkim pitanjima. Klasni sastav suvremene ljevice je problem za ljevicu, ali slijepo inzistiranje na tom problemu kao ključnom dodatno depolitizira šira klasna pitanja i uvjerljivijim čini klasni savez između nemoćnih i najmoćnijih.