Premda se predizborna kampanja u Hrvatskoj uglavnom ocjenjuje dosadnom i nesadržajnom, ona ipak donosi stanovito olakšanje u odnosu na parlamentarni period. U tom periodu se sve vrti oko korupcije i afera, a u kampanjama su stranke naprosto prinuđene ponuditi nekakve političke programe i isključiti anti-korupcijski autopilot. Žanr predizbornih programa je odavno uspostavljen i uglavnom ne donosi značajne iskorake, ali svaki put se nametne neka tema važnija biračima koja iziskuje ponešto ozbiljniji politički rad u sastavljanju programskih odrednica vezanih uz tu temu.
Na ovim izborima ta su tema stanovanje i stambena politika. S obzirom na rast cijena kvadrata i najma nimalo ne čudi da se ta tema “izborila” za status presudne i da su se gotovo sve relevantne stranke potrudile ponuditi rješenja koja nadilaze kopipejst modele. Naime, radi se o ključnom životnom pitanju – krovu nad glavom. Profesorica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Maruška Vizek u svojoj kolumni na Tportalu predstavila je sažet, ali i izdašan pregled stambenih politika koje stranke s izglednim zastupničkim mandatima na raspolaganju nude biračima. U tim se politikama, na različitim stupnjevima razrađenosti, predlažu različiti oblici poreznih opterećenja koji bi destimulirali kratkoročni turistički najam ili posjedovanje većeg broja nekretnina kao oblika štednje, a i različiti mehanizmi osnaživanja dostupnosti javnih stanova, od onih koji bi se tek trebali izgraditi do onih koje bi trebalo aktivirati.
Pored pregleda programskih politika, Vizek se u kolumni bavi i stanjem na terenu, tj. neposrednim razlozima visokih cijena kvadrata i najma. I pritom ističe frapantan podatak: 44% stanova u Hrvatskoj ne služi za stanovanje. Čemu onda služe? Manji dio služi kao poslovni prostor, značajan broj spada u stanove koji se koriste za kratkoročan turistički najam, a nezanemariva količina stanova naprosto stoji prazna. Razumno je postaviti pitanje: a zašto su ti stanovi prazni? Vizek jasno odgovara i piše da: “…su što hrvatski, a što strani građani u kupnju stambenih jedinica koje stoje prazne i koje u biti služe kao svojevrsna štednja u deset godina uložili ni manje ni više nego 44 milijarde eura. Prazni stanovi u Hrvatskoj stoga služe kao paralelni i neformalni bankovni sustav te svojevrstan vid neoporezive štednje, na koju se zahvaljujući brzom rastu vrijednosti stanova ostvaruje značajna kapitalna dobit. Ta dobit od prodaje je, ako se strpite dvije godine nakon što kupite stan, dakako neoporeziva.”
U nastavku članka Vizek s obzirom na stanje na terenu ocjenjuje dosege kombinacija svih stambenih politika koje stranke predlažu i procjenjuje da one zajedno ne bi bile dovoljne da se riješi problem i da su potrebne radikalnije mjere od predloženih. I to nije samo hrvatski problem. Diljem Europe ljudi muku muče sa stanovanjem i samim tim je očito da je posrijedi nekakav strukturni problem, pored turizma, koji nadilazi samo stambeno tržište. A ako nadilazi samo stambeno tržište onda su potrebne i radikalnije metode rješavanja, kao što Vizek sugerira. Problem je u tome što smo politički odučeni od postavljanja fundamentalnih pitanja. Ona se smatraju naivnima ili odavno riješenima u nekim prethodnim civilizacijskim etapama.
Fundamentalno pitanje u slučaju problema stanovanja glasi: zašto se toliki novci slijevaju u taj sektor i tako povećavaju cijene kvadrata i najma i uskraćuju dostupnost stanova? Zašto se ne investiraju u druge, proizvodne sektore? Postoji li neki problem u ekonomiji? A čini se da postoji. Racionalno ponašanje poslovnih aktera u kapitalističkoj ekonomiji oslanja se isključivo na profitnu logiku. Očito je da u ekonomiji ne postoji dovoljno profitno atraktivnih sektora u koje bi se moglo investirati. Pod atraktivno mislimo na dovoljno visoku profitnu stopu i dovoljno nisku razinu rizika. Ako još dodamo i komplicirano i kompleksno pitanje pokretanja proizvodnje i plasiranja roba, onda je sasvim jasno zašto se oni akteri s “viškom” novca na raspolaganju odlučuju za investiranje u nekretnine kao oblik štednje. Njihove su odluke racionalne, ali su ishodi – u obliku cijena kvadrata i najma – iracionalni.
I tu onda nastupa politika. A cilj politike je promijeniti okolnosti i kriterije racionalnosti po kojima ulaganje u nekretnine više neće biti racionalan potez. Različiti oblici poreznog i sličnih destimuliranja su očit korak u dobrom smjeru, ali teško da će biti dovoljan jer se korijeni problema nalaze u široj ekonomiji i logici profitnog motiva. Ako ta logika ne polučuje poželjne ishode, onda treba postaviti pokoje fundamentalno pitanje. Naravno da retoričko zazivanje nadilaženja kapitalističke ekonomije i profitnog motiva neće riješiti problem i da u sebi nosi rizik potpune političke diskreditacije, ali valjda možemo postaviti pitanje što je društveno racionalno, a što nije. Dušu bi dali za barem jedno takvo fundamentalno pitanje u kampanji. Makar svi ponudili nedostatne odgovore.