Film “Šutnja razuma” Kumjane Novakove tematizira organizirana i masovna silovanja počinjena nad bošnjačkim ženama i djevojčicama u Foči 1992. godine. Autorica je minimalnim stilskim izražajnim sredstvima uspjela ono neizrecivo prepustiti imaginaciji gledatelja i autentično progovoriti o neograničenom užasu koji su žrtve proživljavale.
Iz ovogodišnje iznimno bogate konkurencije festivala ZagrebDox, koja uključuje filmove prikazane na najvećim svjetskim festivalima dokumentarnog filma, odlučili smo izdvojiti izvrstan i potresan film Šutnja razuma autorice Kumjane Novakove, s kojom smo na Biltenu nedavno objavili i intervju. Njezin je film koprodukcija Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine, te je u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa osvojio posebno priznanje. Prethodno je osvojio još cijeli niz relevantnih nagrada, među kojima se ističu nagrada za najbolju režiju na IDFA-i, najvećem festivalu dokumentarnog filma na svijetu, te ona za najbolji film na Festivalu autorskog filma u Beogradu.
Logori za silovanje
Šutnja razuma tematizira organizirana i masovna silovanja koja su u Foči, gradiću na istoku Bosne i Hercegovine, 1992. godine nad bošnjačkim ženama i djevojčicama počinili pretežito pripadnici srpskih vojnih, paravojnih i policijskih postrojbi. Nakon rata, zločini su procesuirani na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, gdje je niz svjedokinja odlučio dati iskaze o onome što su proživjele.
Šutnja razuma filmsko je uprizorenje tih iskaza. U polifonom narativu koji je autorica stvorila pažljivim selektiranjem materijala na temelju 205 različitih svjedočanstava, gradi se kolektivna priča o logorima za silovanje. Ta priča započinje s pojavom ratnih zbivanja, kada su prijatelji iz djetinjstva preko noći postali neprijatelji. Potom su krenula odvođenja, nestanci, zatvaranja. Silovanja su isprva bila pojedinačna i sporadična, a poslije su postala organizirana i sistematična te se odvijala na određenim punktovima koji su pretvoreni u logore za silovanje. Svoj paroksizam doživjela su na zloglasnom stadionu na kojem su se odvijale prave orgije zlostavljanja. Neki od djelića tog mozaika užasa kažu da su se mnoge od žena u logorima za silovanje nalazile sa svojom djecom, koja danima ne bi viđale svoje majke dok su se na njima iživljavali muškarci. U jednoj od obitelji silovane su sve tri generacije žena: baka, kći i unuka. Neke su od djevojčica imale tek 12 godina. Za silovanje se izdavala i dozvola, jer je jedan od nadređenih smatrao da je taj čin “dobar za moral vojnika”. Mnoge su žene nestale i nikad nisu pronađene, dok su druge bile prodavane dalje. Dvije su takve svjedokinje uspjele pobjeći, i njihovim bijegom završava priča. No daleko je to od holivudskog hepienda – riječ je tek o prestanku grozote.
Neograničeni užas
Iskazi svjedokinja, koji čine osnovu filma, izlažu se pretežito u tekstualnom obliku. Tek se povremeno javi modulirani glas neke od žena, kako bi se sačuvala njihova anonimnost. Iz istog razloga one nisu prikazane imenima nego brojevima. U pozadini se, ispod teksta, vrte različite vrste arhivskog, “pronađenog materijala”: fotografije koje prikazuju mjesta na kojima su se odvijali zločini, skice logora, video snimke iz različitih izvora. Većina video-materijala je oštećena, iščašena, distorzirana. Na taj način s jedne strane snimke pokazuju koliko je vremena prošlo od navedenih događaja, dok s druge emotivno korespondiraju sa sadržajem filma. Snimke su povremeno isprekidane crnim ili plavim ekranom, kakvim se nekad označavao početak VHS vrpce. Iako vizuali najčešće pokazuju obične prostore bez ljudi, poput kuća ili ulica, u mašti gledatelja svi ti prostori postaju potencijalno mjesto zločina.
Stilska izražajna sredstva filma su, dakle, minimalna i prioritet je na praćenju tekstualnih iskaza svjedokinja. Iako na papiru zvuči gotovo nemoguće napraviti gledljiv film od 63 minute u kojem se fizički ne pojavljuje niti jedna od protagonistica, te većinu vremena čitamo tekst na ekranu, u praksi je rezultat upravo suprotan. Naime, s obzirom na formalnu strategiju filma, mnogo je toga prepušteno imaginaciji gledatelja. Pokušati na bilo koji način prikazati strahote koje su se događale značilo bi dati im granice i definirani okvir – time što postaju nešto, prestaju biti sve ono drugo. Na ovaj način, užas je neograničen. I to je možda jedini način na koji je moguće autentično progovarati o onome što se dogodilo.
Također, činjenica da su svjedokinje prikazane brojevima, iako primarno služi zaštiti njihovog identiteta, unutar filma izaziva snažan emotivan utisak. Ti brojevi u svijesti gledatelja stvaraju poveznicu s onime što se tim ženama u ratu dogodilo, a to je pokušaj da im se oduzme identitet i da se dokine njihova ljudskost. Brojevi na početku svakog iskaza neumoljivi su podsjetnik na tu činjenicu i tako njihove priče, ako je to uopće moguće, postaju još strašnije.
Govor nakon zaborava
S obzirom da svjedokinje ne možemo vidjeti, njihove iskaze tijekom filma počinjemo analizirati s posebnom pažnjom – ne samo ono što govore, nego i kako. Kod većine je primjetna određena vrsta distance u odnosu na ono što se događalo; nekoliko žena reći će da imaju osjećaj “kao da se to događalo nekom drugom”. Primjetno je i ponavljanje izjava poput “ne mogu se točno sjetiti”, “čini mi se”, i slično. Sve je to objašnjeno u nedvosmislenoj izjavi jedne od svjedokinja koja kaže: “Htjela sam zaboraviti što je moguće brže.”
Zaborav je sasvim sigurno nužna strategija preživljavanja. Zbog toga je izrazito važno što su žene iz Foče odlučile progovoriti o onome što im se događalo prije nego što je to postalo nemoguće rekonstruirati. Njihova je hrabrost rezultirala povijesnim promjenama, te je tako nakon njihovih svjedočanstava u Haagu silovanje za vrijeme ratnih zbivanja iz kategorije ratnih zločina prešlo u kategoriju zločina protiv čovječnosti. Time se dogodila promjena paradigme, jer se u prošlosti silovanje percipiralo kao jedan od uobičajenih mehanizama rata, zbog čega je često prolazilo nekažnjeno. Ovime je učinjen važan presedan koji omogućuje kazneno proganjanje takvih zločina bilo gdje u svijetu. A u ovo doba u kojem na raznim dijelovima planete bukti nekoliko krvavih sukoba – to je itekako važno.
U jednom od natpisa na kraju Šutnje razuma, autorica svoj film naziva performativnim istraživanjem. Riječ je o filmski izrazito uspjelom, inteligentnom i potresnom istraživanju, koje pronalazi način da se govori o onom neizrecivom.