Posljednjih se dana u hrvatskom javnom prostoru, a povodom postizborne dinamike i aritmetike, pojavila naoko privremena, taktička dilema. A ona se svodi na pitanje: je li politički isplativije, pa i moralno ispravnije u krajnju ruku, oblikovati sanitarni kordon protiv korupcije ili ekstremne desnice? U konkretnijoj varijanti, trebaju li manjine, sitne liberalne stranke i poneki herojski prebjezi svrstavanjem uz HDZ zaustaviti ulazak Domovinskog pokreta u Vladu, uz cijenu da HDZ mirno nastavi s koruptivnim rabotama, ili treba pokušati surađivati upravo s ekstremnom desnicom, pod egidom famoznog ideološkog moratorija i tako spriječiti HDZ da mirno nastavi s koruptivnim rabotama, uz cijenu normalizacije ekstremno desnih politika kao legitimnih?
Ta naoko privremena, taktička dilema, zapravo više funkcionira kao fikcionalni članak Ustava nego kao epizodna politička dvojba. U centru hrvatskog političkog svemira nalazi se HDZ koji diktira ritam. Ako ode previše desno, postane politički nestabilan, i on i država, pa zato “desnilo” dozira, bilo iz unutarnjih rezervi bilo preko onih koji su ga napustili jer im je dosta doziranja. I preko tog doziranja implicitno, a ponekad i eksplicitno, ako kojim slučajem liberalna opcija završi na vlasti, ucjenjuje opoziciju, birače i medije: ako nam ne vratite pristup proračunu, vratit ćemo se u prošlost. Ako nas pustite na miru, jamčimo stabilnost i ustaše na margini. Taj fikcionalni članak Ustava i Andrej Plenković poznaje u dušu i zato sada u ovim pregovorima nastoji osigurati “ustavnost” nove koalicije da ne dođe do predoziranja.
I opozicija, naravno, poznaje taj fikcionalni članak Ustava. Njen problem je, međutim, u tome što ga ona, kao i HDZ, tretira kao članak Ustava, umjesto da ga promijeni. Naime, HDZ-u članak odgovara, ali opoziciji očito ne. Ona se i dalje ponaša kao da je riječ o doslovnom članku Ustava koji kaže da su korupcija i Srbi kao politička bića jedine dvije teme vrijedne političke pažnje. Umjesto da se bave “ustavnošću” ovih tema oni su podrškom premijerskoj kandidaturi predsjednika Zorana Milanovića kao glavnu temu nametnuli ustavnost te kandidature. Da bi se potom bavili politiziranošću Ustavnog suda koji je naknadno u krajnje nespretnoj vratolomiji Milanoviću zabranio da bude mandatar iako to ni politički nakon izbornih rezultata nije mogao biti.
HDZ će izravno i neizravno vladati Hrvatskom sve dok postoji spomenuti fikcionalni članak Ustava koji propisuje što je u politici moguće, a što nemoguće i čiju . Što je tema, a što je ne-tema, kako bi rekao Andrej Plenković. Opozicija mora otvoriti neke nove teme koje presijecaju društvo, otvaraju nove prostore u kojima se HDZ i desnica ne snalaze. Teme koje različite društvene grupe stavljaju u neke drukčije odnose, teme koje mogu biti novi fikcionalni članak Ustava. I te će teme pokriti i korupciju i Srbe. Potonjima će olakšati živote i političku ulogu tako što će hrvatstvo prestati biti jedini mogući kohezivni faktor u zajednici jer će se ponuditi konkurencija, a korupcija će postati dio opće ekonomske politike, a ne teološki problem. Samo ambicioznost i radikalnost mogu izbaciti fikcionalni članak Ustava. I pritom se ne radi o ambicioznosti i radikalnosti koje se zasnivaju na velikim idejama i apstraktnim idealima. Radi se o, bože mi prosti na ovoj ideološkoj jednostavnosti, običnom zdravom razumu koji kaže: a možda u demokraciji postoje i neki drugi putevi, nismo valjda kao društvena i politička bića svedivi samo na ovu beskonačnu dosadu.