Koja je (bila) ideološka funkcija bračnog para Raspudić na desnici? Zašto su mahom svi liberalni oponenti oduševljeni potezom Marije Selak Raspudić? Što nam to govori o dometu hrvatskog liberalnog uma? A što o kriterijima autentičnosti u hrvatskoj politici? I kome još treba klasno slijepa “poštena inteligencija”?
U najavi parlamentarnih izbora u Hrvatskoj na ovom mjestu smo postavili pitanje u kojoj se povijesnoj fazi nalazi hrvatska desnica van HDZ-a. Pitanje smo sveli na reduciranu alternativu – Srbi ili “woke” – pri čemu je prvu opciju predstavljao Domovinski pokret (DP), a drugu Most. Izborni rezultati sugeriraju da je Domovinski pokret i dalje u prednosti i da su Srbi i dalje poželjnija politička meta, ali pogled na rezultate ankete koju je učinila agencija Ipsos sugerira da je, recimo to tako, budućnost na strani Mosta. Naime, oni su imali značajnu prednost u mlađoj populaciji, a i prilično dobre rezultate su ostvarili i među ženama. Međutim, budućnost nije dugo trajala. Nositelji “modernog” lica Mosta, Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić, odlučili su napustiti stranku i funkcionirati kao nezavisni zastupnici.
Prije nego što se posvetimo konkretnom potezu i simptomatičnim reakcijama u hrvatskoj javnosti, osvrnimo se na političku putanju bračnog para Raspudić i njihovu ideološku funkciju u ovdašnjem političkom prostoru. Oboje dolaze iz akademskih krugova, a preduvjete javne vidljivosti nužne za politički angažman izgradili su medijski, prvenstveno preko HRT-ove emisije “Peti dan”. Kao što su mnogi već uočili, njihovo priključenje Mostu revitaliziralo je stranku. Nastao kao Most nezavisnih lista koji je okupljao gradonačelnike, načelnike i ostale aktere koji su se protiv korupcije borili na lokalnom nivou, Most se nakon dvije koalicijske avanture s HDZ-om počeo ozbiljno rasipati, a na okupu je ostala gotovo samo pa klerikalna jezgra. Taj tip političke “specijalizacije” kao i teret koalicijskog partnera HDZ-u, ozbiljno su im naudili. Raspudići su im došli kao savršeno pogonsko gorivo i dašak neophodno modernog intelektualnog štiha.
Politički fetiš
Od čega se sastojao taj moderni intelektualni štih? Naime, hrvatska je desnica odavno muku mučila s nedostatkom kadrova u obliku mladih, urbanih i modernih intelektualaca. Taj je tip političara i političarki navodno bio rezerviran za ljevicu. Legendarna “poštena inteligencija” koja je klasno slijepa najmanje 40 godina. Djelomično se radilo o mitu, a u prilog toj procjeni najbolje govori činjenica da ih je SDP-u nedostajalo i više. Dakle, kao da je desnica bila opterećena idejom da i ona ima mladog intelektualca s Filozofskog i kao da je to nekakva politička prednost. Kao da nekome još treba “poštena inteligencija”. Ali fetiš je očito bio. I teško se oteti dojmu da je Raspudić tu tržišnu potrebu i nišu prepoznao i postepeno se iz liberala transformirao u konzervativca. Vjerojatno se putem i iskreno transformirao, ali to je sasvim nebitno. Autentičnost mu je jamčilo hercegovačko porijeklo koje i dalje u hrvatskoj javnosti figurira kao jamac za bliskost narodu ili pošteni konzervativizam.
Marija Selak Raspudić se u dokazivanju autentičnosti nije trebala oslanjati na porijeklo, dovoljan joj je bio rod. I ona je “popunila” taj manjak na desnici koji im je često izazivao komplekse: eto sad i mi imamo mladu, modernu i obrazovanu ženu na našoj strani. Ta se puka činjenica tretirala kao potkopavanje temelja liberalne ili lijeve autentičnosti: vi nemate monopol na mlade i obrazovane žene. S druge strane, liberalna opozicija, politička i medijska, u njoj je tražila slabu točku Mostu, uglavnom preko pitanja pobačaja. Selak Raspudić je, činilo se, vješto balansirala između političkog fetiša i ideološke slabosti. U svom prilično aktivnom parlamentarnom angažmanu često je birala teme koje nisu obilježene ni kao lijeve ni kao desne i tako valjda dokazivala svoju intelektualnu znatiželju kojoj na putu ne stoje ideološki prečaci. A kada su na red dolazile delikatne teme, odlučivala se, kao što je jedan sugovornik insajder rekao za Jutarnji list nakon raskola, za “dekonstruiranje”. Pritom nije mislio na stilske vježbe porijeklom iz francuske filozofske škole, nego zapravo na klasičan refleks koji mlađi asistenti i profesori s Filozofskog fakulteta koriste kao oblik investicije socijalnog kapitala u susretu s onima koji nisu ovjereni akademskim epuletama: stvari su ipak malo kompleksnije.
Naravno da su stvari uvijek kompleksnije, ali cilj je valjda da se kompleksnost razloži kako bi se donijela utemeljenija odluka ili sud, a ne da se koristi kao stilsko sredstvo za demonstriranje vlastite inteligencije kao nadmoćnije. Selak Raspudić zasigurno nije bilo lako navigirati između sumanutih teorija zavjere koje promoviraju stranačke joj kolege i ozbiljnijih intelektualnih aspiracija. Neizdrživo je to navigiranje na dulje staze i jednom se morala izabrati druga ruta. Selak Raspudić je to učinila povodom sastavljanja liste za euroizbore. Naime, odbila je biti prva na listi jer se na njoj nalazio i Marin Miletić koji se tijekom kampanje za parlamentarne izbore ogradio od nje zbog stava o pobačaju. Naglasila je da su joj principijelnost i integritet na prvom mjestu i da nije mogla biti na listi s njim. Doduše, na kraju je rekla i da se ne radi samo o Miletiću, ali daljnja istraga motivacije nije toliko ni bitna. Puno su važnije reakcije.
Čitava plejada liberalnih komentatora, od Borisa Jokića do Miljenka Jergovića, javno je aplaudirala potezu Selak Raspudić i proglasila ga valjda najčasnijim potezom u hrvatskoj politici posljednjih tko zna koliko godina. Eto, netko se napokon odrekao fotelje, i to one izdašne briselske koja u našoj javnosti figurira kao ultimativni politički cilj svakog političkog radnika, radi principa. Takav kriterij procjene najviše govori o stupnju političke imaginacije u Hrvatskoj koja je sasvim reducirana na individualne kalkulacije političara koji procjenjuju razlike između “dividendi” od fotelje i investicijskih prinosa na socijalni kapital. A valjalo bi se i zapitati koji je to strašni princip posrijedi. Pobačaj? Za koji je Selak Raspudić samo govorila da zabrana nije rješenje i mahom mu pristupala kao metafizičkom problemu u maniru spomenute “dekonstrukcije”.
Dogodila se, kao što to vole reći političari u emisiji “Otvoreno”, zamjena teza. Selak Raspudić se hvali jer je toliko dugo izdržala sama među konzervativnim mužjacima u stranci i nakon svega donijela časnu i principijelnu odluku, umjesto da ju se kritizira da je cijelo vrijeme šutjela i tolerirala svakojake ispade i služila im kao ženska intelektualna brana. Toliko je ona u tom svom junačkom kompromisu bila snažna da ju je Jergović proglasio istinskom feministkinjom u odnosu na klasične sumnjivke iz lijevo-liberalnih redova koje se tim bave kao hobijem. Tko je ovdje lud? Mi ne bismo pisali ovo da mislimo da jesmo, a sigurno nije ni Selak Raspudić. Lud je jedino hrvatski liberalni um.