Razne su predvidljive reakcije na određene društvene i političke pojave, a među njima se kao vjerojatno jedina poema ističe ona njemačkog pastora Martina Niemöllera “Prvo su došli…”. Nanjuši li se bilo kakav rast populističke ili autoritarne desnice, uključujući i trenutne postizborne kombinacije u Hrvatskoj, vrlo brzo ćete naići na poemu kao svojevrsno upozorenje: bilo u obliku objave relativno anonimnog korisnika na društvenim mrežama, bilo kao integralni dio kolumne etabliranog autora, bilo kao izjavu ambicioznog političara koji se želi promovirati kao prvi koji je ukazao na opasnost. Kao što je vjerojatno svima dobro poznato radi se o poemi kojom Niemöller “objašnjava” nacističku metodologiju uklanjanja neprijatelja nakon dolaska na vlast.
Postoji nekoliko verzija što se tiče redoslijeda društvenih skupina koje pastor u pjesmi nabraja, a koje su bile meta nacista. Verzija iz 1976. godine koju je objavila Niemollerova zaklada navodi da su nacisti prvo došli po komuniste pa po socijaldemokrate i sindikaliste. Ta verzija odgovara povijesnoj istini s obzirom na to da su pripadnici tih skupina većinski zauzimali mjesta u zatvorima i prvim otvorenim logorima nakon dolaska nacista na vlast. Unatoč tom poklapanju, pjesma se uglavnom čitala u individualnom ključu jer posljednji stihovi kažu: “Kad su došli po mene, / više nije bilo nikoga da se pobuni”. A pouka koju bi svi trebali iz pjesme izvući nam sugerira da je najprikladnije sredstvo zaustavljanja uspona fašizma, nacizma ili bilo kakvog drugog autoritarnog projekta individualna odgovornost i to pogotovo odgovornost intelektualaca.
Ne čudi da je takvo čitanje bilo prilično podatno u kontekstu postjugoslavenskog prostora u kojem se otpor ratnom nacionalizmu prvenstveno naslanjao – barem u naknadnim tumačenjima – na individualne geste jer je svaki kolektivni napor bio proskribiran kao sumnjiv. Teško je objasniti zašto su toliki inteligentni ljudi sebi dopustili toliku intelektualnu degradaciju na razinu osnovne škole da iz kolektivne dimenzije nacionalizma izvuku zaključak po kojem je svaki oblik kolektivizma nepoželjan. Dio odgovora sigurno leži u klasnoj poziciji inteligencije koja privilegira individualno djelovanje i validaciju, ali veći dio iz činjenice da se nacionalni kolektivistički tabor nije bavio samo borbom protiv konkurentskog nacionalističkog projekta već i protiv bilo kakvog oblika kolektivnog otpora njihovima politikama. Danas zaboravljena, a povremeno i krvava povijest sindikalnog pokreta devedesetih u Hrvatskoj jasno svjedoči tim namjerama.
I naša epizoda dakle nalaže potrebu za ponešto drukčijom interpretacijom Niemöllerove poeme. A nju je nedavno iznio američki politolog Peter Gourevitch. Iz pastorova nabrajanja je očito da nacisti nisu išli nasumično na manjinu po manjinu, pretpostavljajući da se ne-manjinci neće buniti jer se njih ne dira. Oni su prvo išli na one koji su im organizacijski predstavljali najveću političku opasnost: a to su bili komunisti i socijaldemokrati za koje je tada glasalo 40% elektorata i sindikati. Znali su da rješavanjem tog pitanja otvaraju prostor za daljnje djelovanje i da se malograđanski intelektualci neće buniti jer su i oni mrzili komuniste i sindikate, a ne zato što su bili moralno labilni. A i da ni krupnom kapitalu neće biti nimalo problematično. Očito je da danas ne postoje tako jake lijeve partije i sindikati i da predstavnici kapitala nemaju naročitu potrebu za ekstremnom desnicom i da ona danas djeluje na nešto drukčijim podlogama. Ali poemu moramo drukčije čitati jer ćemo inače ostati politički zakinuti i kao današnji akteri i kao tumači povijesti: neprijatelj se najviše boji kolektiva, a ne moralne odgovornosti individua. Iz toga ne slijedi da moralna odgovornosti i integritet nisu važni već samo da nisu dovoljni kao političko sredstvo.