Otkad je klasni sukob potonuo na samo začelje hijerarhije društvenih konflikata svjedočimo cijelom nizu nesporazuma i kratkih spojeva kad je u pitanju tumačenje odnosa, pojednostavljeno rečeno, elita i običnog naroda. Usput rečeno, ne radi se o tome da bi nas povratak klasnog sukoba na vrh hijerarhije doveo na ledinu političke transparentnosti i izložio suficitu političke racionalnosti. Tek bi se nešto postrožili kriteriji dovođenja različitih društvenih fenomena u izravnu vezu. Danas pak prevladava nepodnošljiva lakoća povezivanja riječi i stvari čija dijagnoza nema veze s nekakvim kulturpesimizmom ili drugim oblikom tradicionalne (malo)građanske misaone lijenosti.
Prije će biti da razloge treba tražiti u političkom ambijentu kojeg presudno karakterizira: otkazana budućnost. Pod time mislimo da su projekti zamišljanja budućnosti naprosto eliminirani kao politički žanr. Navodno smo se takvim projektima u 20. stoljeću više puta opekli, čemu nas podučavaju različite teorije totalitarizma, a ni alternative kapitalizmu se nisu pokazale naročito održivima. Jedini legitimni oblici razmatranja budućnosti ostali su kalkulacije financijskog rizika i holivudski pogledi u budućnost koji su tu da se nešto zaradi i legitimira odiozna opaska najpoznatijeg marksističkog elitista Theodora Adorna po kojoj iz kina uvijek izađe gluplji nego što je ušao. Prekrižena mogućnost projiciranja društvenog ili političkog smisla u budućnost nužno skreće te neophodne individualne i socijalne ambicije u druge vremenske oblike kao što su prošlost i sadašnjost. Povijest je samim tim, kako nas uči poznata dijagnoza, postala neizvjesnija od budućnosti, a sadašnjost talac neograničenog povjerenja u doslovnost svijeta koje “elite” iskorištavaju.
I revizionizam i teorije zavjere ne bi baš bili toliki problem da nam budućnost nije otkazana i materijalno. Naime, klimatske promjene će nam bitno ugroziti nastanjivost planeta i života, ali ekonomija mora ići dalje. Ili kako je u parafrazi poznate ekološke parole poručila jedna njemačka satirična stranka: planeta je mnogo, ali ekonomija je samo jedna! A koliko privrženost jednoj ekonomiji može biti zeznuta otkrio nam je Mate Rimac, donedavni mezimac suvremene hrvatske liberalne inteligencije koja zvuči kao Vlado Gotovac koji je završio FER i sve tajne svijeta čita iz visina poreznog opterećenja. I tu se trebamo malo vratiti spomenutim nesporazumima i kratkim spojevima. Kad se pak radi o “zelenoj tranziciji”, kakvom god je zamišljali, pored nestašnog fosilnog kapitala, kao najveći protivnici ističu su pripadnici radničke klase koji navodno ne uspijevaju razumjeti sam koncept. Ili u nešto drukčijem političkom registru, uporno se odbijaju prilagoditi onome što im liberalna elita nameće. Ili u trećem, nisu baš skloni podnositi trošak te tranzicije pored onih koji imaju nešto više kapaciteta u tom smislu.
I dok većinu uglednih institucija i tiskovina muči otpor odozdo, Matu Rimca je, čini se, zeznuo otpor odozgo. Na nedavnoj konferenciji u Londonu, prenose specijalizirani mediji, Rimac je objasnio zašto je prodao samo 50 od predviđenih 150 Neveri. Kad su počeli razvijati Neveru, takozvani hiperautomobil vrijedan dva milijuna eura, tamo neke 2016. i 2017., elektrika je, navodi Rimac, bila u modi. No, onda su se umiješale države, počele promovirati električna vozila koja su odjednom postala, kaže Rimac, mejnstrim. I onda su ljudi koji imaju na raspolaganju dva milijuna eura, zovite ih kako želite, i koji se, kako objašnjava Rimac, uvijek žele razlikovati od drugih, pored same razlike na bankovnim računima, odlučili da ipak žele “sagorijevati benzin”. I odustali od Nevere. Objasnio je tu naviku bogatijih ljudi analogijom s pametnim satovima i onim analognim, ali nije objasnio kako se netko tko vozi Neveru ne bi razlikovao od nekoga tko vozi električni auto vrijedan 20 tisuća eura. A ni kako se oni koji žele “sagorijevati benzin” jer su sad električni automobili mejnstrim razlikuju od onih koje žele “sagorijevati benzin” jer su im električni automobili “pederski” ili “ženski” koje nameću “globalisti”. Rimac se, dakle, našao u burdjeovskoj fazi investicije, ali “Distinkciju” čitao nije.
Puno je toga neodgovorenoga ostalo, ali možda Rimac vrati povjerenje liberalne inteligencije izgubljeno primitkom priličnih javnih sredstava za izradu prilično neizvjesnih robotaksija. Ipak je uspio dokazati da su ga države zeznule.