Kao jedan od glavnih problema političkog organiziranja često se ističe preveliki jaz između akademskog teoretiziranja i neposrednih interesa “običnih ljudi”. Nedavno održana konferencija u Splitu naziva “Stanovanje: pravo ili privilegija” nastojala je taj jaz doslovno prekoračiti i spojiti globalnu refleksiju i lokalnu potrebu.
Raznorazne konferencije, ma koliko njihova tematska supstanca bila načelno interesantna, prečesto pate od naglaska na onom formalnom, na teoretiziranju koje je istovremeno rezervirano za vlastiti zatvoreni krug. Koliko je program konferencije – ili zapravo puno bolje rečeno međunarodnog susreta – “Stanovanje: pravo ili privilegija”, održane u organizaciji Europske koalicije za pravo na stanovanje (EAC), udruge Pravo na Grad (PNG) i splitskog Društva arhitekata (DAS) bio lišen takvih manjkavosti najbolje ocrtava jedna načelno solidno usputna situacija s drugog dana programa.
Naime, u trenutku dok su na krovnom prostoru splitskog Doma mladih prisutni panelisti-stručnjaci dijelili probleme stanovanja i kvalitete života izazvane turistifikacijom i posljedičnom gentrifikacijom – s primjerima od Lisabona do crnogorskog Kolašina – nebo su proparali zaglušujući zvukovi ratnih zrakoplova. Bio je to dio kičastog preleta Rafalea, novih akvizicija hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koji su svoje ukazanje sasvim “slučajno” prilagodili posjeti Ursule von der Leyen Splitu, koja je bila uzvanik na HDZ-ovom stranačkom skupu, održavanom na kakvih 200 metara zračne udaljenosti od samog panela. Dva svijeta, dakle, ujedinjena u 200 metara. Dva svijeta, uvelike karakterizirana podjelom na dio problema o kojem se priča, i onu malu, ali angažiranu četu koja ne odustaje od nuđenja rješenja za taj isti problem.
Nismo slučajno u ovoj fazi
Split je ujedno i savršen poligon za ovakav vid susreta, a to što se održao u periodu kada velik dio mladih ljudi mora, s dolaskom turističke sezone, iseliti iz svojih privremenih najmova također je idealna slika razloga radi čega se koalicija sastala upravo u Splitu. Kako je u svom izlaganju u sklopu panela “Turizam naš svagdašnji” naglasio bivši splitski gradski vijećnik Jakov Prkić, Split je grad koji zbog efekta agresivne turistifikacije trpi niz nuspojava. Dok mladi iseljavaju zbog prepuštanja bilo kakvih strateških odluka oko stambenih politika kratkoročnim nalozima tržišta, grad paradoksalno gubi novac pod teretom ogromnog priljeva turista, krpajući ono što se krpati može kako bi gradska infrastruktura – od kanalizacije do prometnica i na kraju onog gorućeg, skladištenja otpada – izdržala još jedno ljeto i sezonu.
Upravo ti mladi uslijed krize stanovanja i nemogućnosti pronalaska adekvatnog dugoročnog najma prvi “ne preživljavaju” sezone, a posljedica toga je – kako se također na panelima višestruko istaknulo – agresivna depopulacija, koja se koncentričnim krugovima širila iz prostora najuže, stare gradske jezgre, simbola splitske gentrifikacije, pa sve do perifernih dijelova grada kao takvog. Neugodni zaključak o “gradu koji se smanjuje” iznešen u sklopu programa dobio je i svoje konkretne brojke: drugi najveći grad u državi je od neovisnosti izgubio preko 40.000 stanovnika, od čega 15.000 samo u posljednjih 15 godina. Istih 15 godina otkako su kaotična tržišna načela preuzela i devastirala nekad čvrsto uspostavljene temelje stambenih i komunalnih politika.
Upravo se tu krije najvažniji i najbolje odrađen dio javnog programa konferencije. Kroz održane panele i predavanja jasno se prezentirala povijest stambenih politika u Jugoslaviji kao poligon ideja koje bi mogli – iako je Iva Marčetić u svom izlaganju na temu sasvim ispravno naglasila kako nije rješenje pričati „samo o povijesti i povijesnim perspektivama“ – implementirati kao mehanizam rasterećenja trenutačnog kaotičnog stanja i krize. Povijest pomno razrađenih stambenih politika bila je perjanica razvoja samog Splita u poslijeratnom razdoblju, od definiranih urbanističkih rješenja pa do implementacije najviših standarda javne gradnje; grad je tada prolazio kroz svoje “najsretnije razdoblje”, kako je to istaknula Sanja Matijević Barčot s Katedre za arhitektonsko projektiranje splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije.
Povratkom na centralizirane modele donošenja strateških odluka i gašenje ideja lokalnih fondova kojima se financirala izgradnja javnih stambenih projekat Split je sada postao, a tu jasno nije usamljen u kontekstu krize stanovanja u turističkim središtima, grad u kojem se nema puno toga pozitivnog za istaknuti, dapače. Spoj modernističke vizije i tradicionalnih elemenata mediteranske kulture, koji su se tako efikasno sjedinjavali kroz lokalno provedene strategije, sada su tek “konzumeristički lunapark”, što je veoma precizan izraz kojeg je za slučaj Lisabona upotrijebila Ana Gago sa tamošnjeg Universidade de Lisboa. Inače, Gago je ponudila i primjer referenduma koji se upravo organizira u tom gradu koji je, baš kao i Split, od radničkog središta postao epicentar institucionalno podržavane turistifikacije. Aktivisti u Lisabonu, naime, prikupljaju potpise u najpogođenijim lisabonskim čevrtima, u kojima se bilo kakav vid javnog sadržaja i infrastrukture namijenjene lokalnom stanovništvu gasi nauštrb turističke ponude, što je i dovelo do podatka da je 50 posto stambenih jedinica u tim dijelovima sada isključivo tu za turističku kratkoročnu namjenu. “Ako ne ostane stanovništvo da se bori”, poentirala je Gago, “bitka će i definitivno biti izgubljena”.
“Kako smo uspjeli?”
A bitka, kao što to lisabonski primjer prikazuje, kreće od stanovništva. Program se itekako pobrinuo da se taj element u lokalnom, splitskom kontekstu nikako ne izostavi kroz tek puku teoretizaciju, već su organizirane i sjajne vođene ture kroz toponime nagriženih javnih resursa i bitaka za minimalnu kvalitetu životnog strandarda. Tim više što se toponimi nalaze “na rubu turizma”, kako je program opisao turu Vranjicom i Kopilicom, perifernim dijelovima Splita koji se istovremeno bore s višestrukim nuspojavama manjka suvislog upravljanja prostorom: od privatnih turističkih i višestambenih projekata koji se kontinuirano pokušavaju progurati nauštrb zdravlja i sigurnosti lokalnog stanovništva, pa do zagađenja izazvanog štetnim infrastrukturnim intervencijama pod patronatom industrijskih tvrtki na tom području.
Ture tim lokacijama u potpunosti su izašle iz strogih okvira akademskih predavanja, što je savršeno zaokružilo program i omogućilo prisutnima da dožive te borbe kroz njene neposredne sudionike. Mještani – ujedinjeni u aktivističke udruge Mjesto koje hoće živjeti 2020., aktivne na području vranjičkog bazena, te KoST, koja se bori za interese lokalnog stanovništva na području Kopilice – svoje bitke vode od padina Kozjaka i Mosora, preko korita rijeke Jadro, pa do prostora Kaštelanskog zaljeva i Sjeverne luke, na kojima stanovništvu prijete, osim nesavjesnih jahtaških klubova, i opasne nuspojave deregulirane industrije, koja svoj toksični otpad (azbest, naftne derivate itd.) odbacuje bez ikakve kontrole, ne mareći pritom za posljedice na lokalno stanovništvo. U tom je kontekstu strašno upečatljiva i izjava Edite Barić, stanovnice Kopilice i voditeljice udruge KoST; koju je ponudila na razgovoru nakon šetnje, organizirane uz performativno izlaganje video-radova Katerine Dude, ali i filma “Vranjic – mjesto koje hoće živjeti”.
“Mi smo obični ljudi koji nismo naučeni da radimo ovo što smo dosad radili”, naglasila je Barić na upit o tijeku samoorganizacije građana u aktivističke udruge i učenju o cijelom nizu proceduralnih alata.”Kako smo uspjeli? Zato šta su ugroženi životi nas i naše djece. I jedna stvar je bitna za naglasiti: nitko od nas ovdje nije protiv napretka grada, protiv industrije, ali želimo da se to odvija po normalnim, zakonskim smjernicama, i da se uvaže ljudi koji žive u ovakvim sredinama na jedan isto tako normalan i civiliziran način”.
Konfrontacijski pristup nažalost često ostaje kao jedino rješenje u ovakvim borbama, ali i druga rješenja postoje. Ona mogu izgledati kao unaprijed izgubljene bitke, ali teme pokrenute na ovoj konferenciji, kao i neposredna iskustva ljudi koji su još jednom dobili itekako hvalevrijedan poligon da ispričaju svoje probleme i ponude svoje stavove nude nadu da još nije kasno za promjene. U protuteži akademskog pritiska i inicijativa koje dolaze odozdo, iz neposredno pogođenog stanovništva, jasno je da potreba za samoorganizacijom raste kao adekvatnija poluga institucionalnog pritiska. Gradove čine ljudi, a kada se ljudi prestanu boriti za vlastiti interes ili kada se naprosto pod pritiskom isele i ne bude se imao tko boriti, onda će ti gradovi i konačno postati ljušture, prazni lunapark s ulaznicom za turiste koji će vidjeti tek simulacije tog istog života kojeg više nema. Ovaj odlični program je utoliko dao novo lice toj borbi, koja se vodi od Lisabona preko Splita sve dalje, dokle god seže periferija europskog tržišta. I dokle je god tržište privilegirano poprište stambenih politika.