Novi film Mladena Đorđevića, autora regionalnog hita “Život i smrt porno bande”, pokazuje kako se društveno angažiranim temama ne mora nužno pristupati u realističkom ključu. Mnogima se njegovo prelaženje granica dobrog ukusa i pristojnosti neće svidjeti, no u tranzicijskoj otimačini i profiterstvu dobrog ukusa nema. U tome su smislu oni dijelovi filma u kojima se najviše pretjeruje najautentičniji iskazi života na ovim prostorima, poručuje i preporučuje Filip Peruzović sa zagrebačkog Subversive film festivala.
Na programu 17. izdanja Subversive film festivala našlo se, kao i uvijek, mnogo filmofilskih poslastica, među kojima se jedna ipak posebno ističe – zbog toga što se na nju čekalo dugih četrnaest godina. Naime, u igranoj konkurenciji festivala našao se drugi dugometražni film Mladena Đorđevića, autora regionalnog hita “Život i smrt porno bande”. Njegov je prethodni film s godinama stekao kultni status te se, kada se o njemu govori, ljudi dijele na one koji ga obožavaju i one koji ga ne mogu podnijeti. Istu sudbinu predviđamo i Đorđevićevom novom ostvarenju, koje se definitivno isplatilo pričekati.
Skok u paranormalno
“Radnička klasa ide u pakao” je koprodukcija Srbije, Bugarske, Crne Gore, Grčke, Hrvatske i Rumunjske u trajanju od 127 minuta. Film je prikazan na međunarodnim festivalima u Torontu, Wiesbadenu, Tallinnu i Sofiji te na beogradskom FEST-u, gdje je osvojio i nekoliko nagrada, uključujući i onu za najbolju režiju. Film se naslovom referira na klasik talijanskog redatelja Elija Petrija “Radnička klasa ide u raj” iz 1971. godine, kao i istoimeni dokumentarni film Marka Cvejića iz 2017. No, osim bavljenja radništvom, navedeni filmovi međusobno ne dijele mnogo sličnosti – jer Đorđevićev film je stilski mnogo radikalniji, luđi i neobuzdaniji.
Sam početak filma ne ukazuje na ono što nas čeka, jer naslućuje mnogo prizemljeniji film realističke estetike. Otvara se tragičnom premisom koja kao da je prepisana iz ekonomske crne kronike bilo kojeg od postjugoslavenskih društava: tvornica koja je nekoć zapošljavala brojne obitelji u okrugu se zatvorila i sada se njezini bivši zaposlenici snalaze kako znaju i umiju – a najčešće ne umiju. Pritom se moraju nositi i s teškom traumom, jer je devetoro zaposlenika izgubilo živote u požaru koji je izbio u tvornici. Neslužbeno se smatra da je požar podmetnut kako bi tvornica izgubila na vrijednosti i mogla se prodati u bescjenje jednom od lokalnih moćnika, profitera kakvih u ovim dijelovima svijeta zasigurno ne manjka. Službeno, nikog nije briga – jer moćnik, kao i svi moćnici, ima skupe i sposobne odvjetnike koji proces rastežu u nedogled. Obitelji i prijatelji preminulih počinu očajavati, i među njima dolazi do razdora – neki smatraju kako je bolje jednostavno uzeti otpremnine i na sve što se dogodilo zauvijek zaboraviti, dok drugi žele nastaviti borbu. U tom trenutku, u mjesto se vraća Mija, bivši radnik iz tvornice kojeg nitko nije vidio godinama. On tvrdi da je to vrijeme proveo na “grupnoj terapij”, makar se među onima koji su mu manje skloni šuška da je zapravo riječ o kultu. Daljnji tijek fabule nemoguće je prepričati bez kvarenja gledateljskog užitka, možemo samo reći da se pod Mijinim utjecajem radnici za pomoć okreću paranormalnim silama koje, čini se, na njihov zov ne ostaju gluhe…
Horor socijalne stvarnosti
Film iz socijalnog realizma kakvim započinje, koji djeluje kao početak nekog od filmova Kena Loacha, daljnjim tijekom radnje vrlo elegantno i neprimjetno mijenja žarove zalazeći u noir, triler, crnu komediju a u nekim trenucima čak i horor. Iako, horor bi se mogao nazvati i njegovim osnovnim žanrom, s obzirom da je teško drugačije okarakterizirati socijalnu stvarnost koju prikazuje – a koja je većini gledateljica i gledatelja iz regije, na žalost, isuviše poznata.
Film pokazuje kako se društveno angažiranim temama ne mora nužno pristupati u realističkom ključu, koji se s godinama upotrebe već pomalo izlizao i na čije je djelovanje publika postala imuna. Đorđević je svjestan da je opnu empatijske zasićenosti potrebno probiti novim metodama izlaganja, koje će protresti gledatelje i natjerati ih da ono što im je već poznato sagledaju iz drugačijeg kuta. U tome je svakako uspio – jer većina ljudi će se nakon gledanja ovog filma osjećati protreseno kao da su bili na 4-D projekciji.
Kao i u svom prošlom filmu, Đorđević je i u ovom na mnogim mjestima pretjerao i odvezao se barem nekoliko stanica dalje nego što bi to učinili drugi filmaši. Mnogima se njegovo prelaženje granica dobrog ukusa i pristojnosti neće svidjeti, no u tranzicijskoj otimačini i profiterstvu dobrog ukusa nema. Mi živimo u filmovima Johna Watersa i albumima Alana Forda; to je naša stvarnost koja ispada svaki put kada otvorimo novine ili upalimo televiziju. U tome su smislu oni dijelovi filma u kojima se najviše pretjeruje najautentičniji iskazi života na ovim prostorima. Dobar ukus je u ovim predjelima odavno napustio zgradu.
Podcrtana poanta
Glumačka podjela je gotovo beziznimno dobra, no ipak se ističu Leon Lučev u mefistovskoj ulozi Mija te Ivan Đorđević, koji izaziva instant simpatije u ulozi smušenog Radeta Pacova. Briljira i snimatelj Dušan Grbin, čija je fotografija naizmjence realistična i stilizirana, ali uvijek u službi filma. Brojni kadrovi mogli bi se izdvojiti kao zasebne fotografije i visiti u umjetničkim galerijama. Atmosferičnosti filma svakako pridonosi i fantastična glazba bugarskog skladatelja Kalina Nikolova, koji kao bazu uzima folklorne motive i klasične instrumente te ih odvodi u predjele moderne elektronike dubokih basova, spajajući tradicionalno i moderno. Niti jedan od navedenih elemenata ne skreće previše pažnju na sebe, nego je gotovo bešavno uklopljen u film te neprimjetno pojačava njegovo djelovanje.
Ono što strši i što se moglo odigrati drugačije je sam kraj, u kojem se redatelj poslužio pretjeranom didaktičnošću koja kao da je na teren utrčala iz nekog drugog filma. Između ostalog, film završava kadrom predizbornog postera na kojem se može pročitati parola “Zajedno smo jači”, koja bi trebala mobilizirati publiku i dati joj ključ rješavanja svih problema. Kao da se autor pred sam kraj uplašio da ono što želi reći neće biti dovoljno jasno, pa je to odlučio za svaki slučaj podcrtati. Može se to razumjeti, s obzirom da je očito da mu je bilo izrazito stalo do toga što želi reći – i da je čekao četrnaest godina da to kaže.
Kako god bilo, Đorđević je napravio angažiran film koji pokazuje stvarnost kakva jest, ali i isijava uvjerenje da to nije nepromjenjivo, te se moguće suprotstaviti. Nadajmo se da će za to u stvarnosti ipak biti potrebno nešto manje krvi i nasilja nego što je to slučaj u ovom filmu.