Čakovečka gradska plinara pobijedila je na natječaju za opskrbljivanje Zagreba plinom Gradsku plinaru Zagreb. Iako sama rečenica zvuči dovoljno bizarno, rijetki su glasovi doveli u pitanje smisao “tržišnog” natjecanja presudno lokacijski uvjetovanih javnih poduzeća. Ideološka snaga tržišta, makar i potpuno simuliranog, očito je superiorna tehničkom zdravom razumu. Opskrba plinom nije tu izuzetak, kroz sličnu su “tržišnu” transformaciju već prošle i brojne druge javne usluge. A najkorišteniji pojam u hrvatskom političkom vokabularu – korupcija – u ovom se i sličnim slučajevima nametljivo prešućuje.
Zaplet ove priče je čitav prošli tjedan odvlačio pažnju kompletne Hrvatske: čakovečka gradska plinara u javnom nadmetanju je pobijedila zagrebačku i preotela joj tržište. Ponudili su manju cijenu – neznatno manju, ali dovoljno – i tako se u načelno ravnopravnoj utakmici izborili za opskrbu najvećeg broja potrošača u RH. Točnije, posrijedi je približno 70 posto ukupnoga domaćeg tržišta, ili 11 do 12 puta više kupaca negoli je dosad imala dotična plinara iz Međimurja.
Ona zagrebačka, puno veća i kadrovski mnogoljudnija, valjda će sad morati potražiti mogućnost snabdijevanja nekoga drugog grada i županije, uz smanjenje ukupnog opsega poslovanja, kao i broja zaposlenih. Uzrok takvog sunovrata najveće hrvatske plinare, s tradicijom od 162 godine koja omeđuje same začetke komunalne upotrebe plina u Hrvatskoj općenito, nađen je ponajprije u recentnom lošem upravljanju tim javnim poduzećem. Čak i bez ovoga fatalnog natječaja, u posljednje vrijeme istaknuli su se po nekim lošim poslovnim rezultatima. S plinarama se to u pravilu odnosi na dobavljanje povoljnijih isporuka s tržišta, relacije s velikim dobavljačima i servisiranje duga.
Simulacija tržišta
No međimurska je plinara ovaj biznis ugrabila zahvaljujući ponajprije istaknutoj cijeni plina za predstojeće razdoblje, dakle, a ne svojim poslovnim rezultatima u komparaciji s onima zagrebačkim. Zato pobjednicima nije zamjereno to što nemaju već otkupljene zalihe plina, ni stotine radnika potrebnih za opskrbljivanje Zagreba, ni vlastiti financijski kapacitet, ni pravo da ubuduće opskrbljuje svoj matični teritorij – jer bi time bio prekršen uvjet limitirane tržišne koncentracije.
Što je još važnije, Međimurci nemaju ni infrastrukturu – fiksnu mrežu cijevi na licu mjesta, u Zagrebu – a niti ju mogu imati, ako se prisjetimo da je to čakovečka gradska plinara koja baš i nije imala posebnog razloga ugrađivati plinovode u drugim gradovima, ali ni pravo na to. Svejedno, čini se da je uoči navedenog natječaja nekako dobila povjerljivu informaciju o iznosu zagrebačke ponude za sam Zagreb, i to u dva natječajna kruga, pa je svoju cijenu oba puta filigranski podesila na samo malo manji iznos. Državni regulator jednom je prilikom čak poništio natječaj, iskazujući brigu oko pokrića kojim bi se zaštitio interes građana Zagreba, i to je bilo to.
Načelno ravnopravna tržišna utakmica, rekosmo, bila je ukupno gledano neumoljiva, i sad je veliko pitanje ima li zagrebačka gradska vlast na raspolaganju ikakav pravni manevarski prostor za daljnje osporavanje takvog ishoda. Mi se ovdje dotad ipak nećemo baviti nizom već potenciranih glasina o pozadini upada Čakovčana u vjekovno zagrebačko plinsko ložište. O globalnom ili kontinentalnom energetsko-tržišnom prepucavanju, na primjer, ili o međustranačkim podmetanjima u trokutu HDZ-HNS-Možemo.
Također, nećemo se uključivati u diskusiju o sumnjivoj ulozi državnog regulatora HERA, o hrvatskom kralju plina Pavlu Vujnovcu koji sve to nadzire iz sjene, o mučkoj konkurenciji iz Mađarske – premda sve može biti relevantno u daljnjem pozicioniranju. Pažnju nam je odvukla jedna zasebna činjenica koja u RH uopće nije potencirana ovaj put, a bila je presudnom da bi se ovakvo nešto moglo dogoditi. Riječima kolegice s jednog od najvećih hrvatskih portala koja je to primijetila, iako ne i dalje razradila: “U osnovi ove afere je bizarna situacija u kojoj se dva javna komunalna poduzeća osnovana s ciljem da pružaju svojim građanima neke usluge (…) natječu sada na tržišnim osnovama.”
Bizarni učinci
I tako, medijska nam se javnost uglavnom povela za atrakcijom tržišnog boja dviju komunalnih uprava, oduševljena lateralnim efektima situacije. Naravno, umjesno bi bilo makar uočiti začudan nametnuti okvir poslovanja, nalik reakciji iz gornjeg citata, ali ispostavlja se da nitko više u tome ne nalazi ili ne želi pronaći ništa problematično, sve dok nam je omogućeno da svjedočimo valjanju u blatu dviju uhljebskih garnitura, bez obzira na krajnje posljedice toga po javni interes.
Što se javnog interesa tiče, o njemu je ionako već rašireno mišljenje da bi mu bolje bilo kad bi se generalno ukinuo cjelokupan javni sektor, a time suštinski i javnost kao takva. Normalizirano je i stanje, međutim, u kojem jedno komunalno poduzeće konkurira za poslove na dugom kraju države, iako će tamo morati unajmiti infrastrukturu od pobijeđenog konkurenta. Možemo samo zamisliti gdje bi trebao biti kraj tom rezonu: zagrebačka Čistoća bi se mogla natjecati za pometanje ulica Čakovca, dok bi se čakovečko grobljansko poduzeće možda znalo dobro snaći na Mirogoju, jer pod općinskim vlasništvom djeluje čak dvije godine više od npr. zagrebačke plinare.
S duge strane, u sadržajnom pogledu ekonomske politike kojom se upravlja spomenutim okvirom takvih procesa, nije se ustvari dogodilo novog ama baš ništa. Samo je na lokalnu razinu spušteno ponešto od onoga što je na višem nivo odavno daleko poodmaklo, npr. u slučajevima telekomunikacija, željeznica ili zdravstva. U svim je tim primjerima kapital – onaj tzv. krupni te, svakako, privatni – uveden u područje koje mu je ranije bilo nedostupno već i zbog obima neophodne infrastrukture.
Kad je fizička imovina tih servisa odijeljena izvan domene javnog upravljanja njima, dalje ništa više nije bilo nemoguće za razvoj biznisa s ekstrakcijom profita k privatnim računima. Strani teleoperateri dobili su pravo na javne kablove, a međunarodnim prevoznicima osiguran je slobodan pristup javnoj željezničkoj mreži za teretno-špedicijske usluge kao jedini unosan segment u tom prometu, pri čemu su državni sustavi najprije zapušteni, pa osuđeni na propast. Domovi zdravlja privatizirani su pak djelomično, tako što su liječnici opće prakse upućeni na otvaranje privatnih obrta i koncesijske ugovore za nastavak djelovanja u javno-privatnom partnerstvu, a u onim istim javnim zgradama.
Krinka potrošačkog interesa
Kad se tako efikasno mogu razdvojiti državne željeznice od šina, telekomunikacije od žica, i zdravstvo od fizičkog prostora u kojem djeluje, nema razloga da se isto ne učini s lokalnim plinarama. Obično se tad poseže za tumačenjem koje ukazuje na interes potrošača ili građana ili poreznih obveznika, već fino nadraženih hajkom na uhljebe. No primjeri usporedivih praksi ukazuju na izvjesnost posve neželjenog raspleta, jer se u tom smislu ništa slično nije isplatilo.
Ukratko, kao što je privatizacija britanskih željeznica prije tri desetljeća urodila katastrofom za korisnike njihovih usluga, tako su i hrvatski zdravstveni osiguranici golemim dijelom nastradali baš zbog posvećivanja sustava privatnom komercijalnom interesu u ovom stoljeću. Sad je na red došao liberalizacijski eksperiment s plinarama, ali nema osnove da očekujemo drukčiji razvoj zbivanja u tom sektoru. Štoviše, u primjeru telekomunikacija i željeznica je tržišni ogled namijenjen mahom privatnicima, a ovdje su u takvu kompeticiju nagnana zasad isključivo javna poduzeća, pa se i s te strane mogu očekivati stanoviti pojačani negativni efekti ukupnog pothvata.
Ponegdje će tako potrošačima neka sezona ispasti navodno povoljnija, dok će gro prilika usmjeravati nova pravila igre. Bit će više ponuda koje su tek za dlaku niže od konkurentskih, i bit će dodatne osnove za sumnju u presudni utjecaj velikih privatnih dobavljača, a i pojačanog razloga za pretpostavku o međustranačkim podmetanjima će biti. Ide ljeto, ali sprema se zima, i s njom nove epizode sve bizarnije inducirane koruptivnosti javnog sektora, pa tko mu takvom ne bi poželio utrnuti žižak.