Ekranizacija “Dine” Franka Herberta u režiji Denisa Villeneuvea reaktualizirala je pitanje političkog značaja originalnog teksta. Je li riječ o tipičnoj “white savior” pripovijesti kao što mnogi tvrde ili se u njoj nalazi emancipatorski, lijevi potencijal? Piše Luka Kostić.
Prva “Dina” Franka Herberta – roman o lažnim Mesijama, carstvu i okolišu, fundamentalizmu i kolonijalizmu – objavljena je 1965., godinu dana nakon što je na Harvardu doktorirao Erdward Said, autor čuvenog “Orijentalizma”. Baš kao i Saidov “Orijentalizam” objavljen 1978., Herbertova “Dina” i njezin nastavak “Mesija Dine” bili su opsjednuti dinamikom Zapada i ne-Zapada, opresora i ugnjetavanoga, eksproprijacije i otpora. Međutim, dok su Saidove opsesije, kao jedna od ključnih početnih točaka onoga što će postati postkolonijalnim studijima, bile egzaktne, studiozne i intelektualno razborite, Herbertova znanstveno-fantastična saga proizvela je puno interpretativnih dvosmislenosti. Jedan od najvećih romana znanstvene fantastike svih vremena kroz godine je dobio radikalno različite, u suštini oprečne interpretacije. Je li Dina radikalno progresivni tekst i oštra kritika imperijalizma, klasne strukture kasnog kapitalizma i klimatskih promjena, ili je konzervativna i orijentalistička tvorevina jednog starog reakcionara? Postoji li radikalno, emancipatorsko nasljeđe Herbertove pješčane planete koje je i dan-danas vitalno?
Antikolonijalna priča ili reakcionarni šund?
Na prvi pogled, Dina nije drugačija od stotina sličnih fantastičnih pripovijesti – dječak iz plemićke obitelji gurnut je u novi, nepoznati svijet, tamo upoznaje svoju prošlost i gotovo neograničenu moć dok pomaže domaćem stanovništvu da svrgne carsku rukavicu kolonizatora. Paul Atreides je odabrani heroj, “onaj”, junak s tisuću lica, Harry Potter pustinje, Luke Skywalker koji svrgava starog cara. Međutim, kao što svi koji su makar pogledali prva dva filma Denisa Villeneuvea znaju, stvari nisu tako jednostavne. Paul je velika nada kuće Atreides i jedini sin “Crvenog vojvode”, Leta Atreidesa, jednog od najmoćnijih ljudi u Carstvu. Od malih nogu, Paul je poseban, genijalan u svemu čega se dotakne – od letenja, politike, govorništva do borbe i matematike (štoviše, Paul je „mentat”, svojevrsno ljudsko računalo). U njega jednake nade polaže njegov otac kao i carski red Bene Gesserit kojem pripada njegova majka Jessica. Kada car preda pješčanu planetu Arrakis njegovom ocu u leno, Paul s njim seli u novi dom. Riječ je, naravno, o klopci; i roman i film po tom pitanju prilično su jasni od samoga početka. Leto shvaća da prihvaća otrovani dar, ali smatra da na svoju stranu može povući Fremene, autohtono stanovništvo Arrakisa koje pati pod čizmom Carstva godinama. U prvom dijelu romana Paul promatra dvorske spletke, pokušava spriječiti urotu protiv svog oca, ali i otkriva kako se nositi sa svojim novootkrivenim sposobnostima. Arrakis nije običan planet – na njemu se nalazi “začin”, najvrednija roba galaksije koja omogućava putovanje između zvijezda. Nakon što car zajedno s Harkonnenima, smrtnim neprijateljima kuće Atreides, orkestrira puč na Arrakisu, nakon smrti oca i potpune propasti njegove kuće, Paul s majkom bježi u pustinju i započinje svoj život među Fremenima. U Herbertovom romanu taj moment predstavlja tek kraj prvog čina, ali u Villeneuveovoj filmskoj adaptaciji on predstavlja logičnu granicu između prvog i drugog filma. Ostatak radnje, pokriven u drugom nastavku filma, vrti se kroz dvije osnovne matrice: Paulov interni i eksterni konflikt. Interno, Paul se bori protiv onoga što smatra svojom sudbinom – predvoditi Fremene u “Džihad”. Eksterno, priprema osvetu za one koji su izdali njegovog oca. I roman i film završavaju naizgled apsolutnom pobjedom Paula i Fremena.
Nije teško vidjeti zašto je Dina za neke predstavljala prototip ZF teksta o svrgavanju imperijalne moći i trijumfu anti-kolonijalne borbe. Međutim, postoji snažna i ozbiljna struja kritike koja Herbertov roman (a i Villeneuveov film) smatra reakcionarnim, fundamentalno konzervativnim šundom. Iako neosporno postoje elementi Dine i njezinih nastavaka koji ponavljaju orijentalističke, seksističke i homofobne trope – koje Villeneuve u filmovima možda čak i podebljava – teško je pronaći uporište za takvo čitanje Dine u samom tekstu. Neofašisti i pripadnici američkog alt-right pokreta čak su prigrlili Dinu kao nacrt za budućnost, pri čemu se oslanjaju na nekoliko dekontekstualiziranih elemenata iz romana. Kao prvo, Paul je proizvod eugeničkog procesa ukrštavanja krvnih loza kojemu je cilj stvoriti übermenscha. Nadalje, njegove genetski urođene supermoći (prije svega, vidovitost i mogućnost manipuliranja vremenom) čine ga idealtipom fašističkog vođe, odabranog pojedinca koji pokreće sveti, pravedni rat. I zaista, nije teško baciti površni pogled na svijet Dine i vidjeti ono što je oduvijek fasciniralo fašiste – neo-feudualno društvo pod vodstvom vojvoda, fascinaciju vojnim vrlinama, časti, krvlju i zemljom. Tajna društva koja taj isti svijet žele saviti prema svojim željama, tisućugodišnje projekte manipuliranja genima i krvnim srodstvima, krvne osvete, elitne vojnike uzgajane od malih nogu da prate svaku riječ jednog čovjeka.
Međutim, sekundarni svijet koji je Herbert stvorio kompleksno je i ponekad teško shvatljivo mjesto. Herbertov pristup izgradnji tog svijeta neosporno je sinkretičan: fremenska estetika u tekstu romana pod snažnim je utjecajem sjevernoafričkih kultura i Islama – “Lisan al-gaib”, “mahdi”, “amtal”, “Shai-hulud”, ali Fremeni u jednom poglavlju pjevaju i religioznu pjesmu na čudnom dijalektu srpsko-hrvatskog, a njihov je fikcionalni jezik čakobski (Herbert je ime uzeo prema historijskom lovačkom govoru kavkaskih Čerkeza).Taj sinkretizam jedan je od razloga zašto je oduvijek bilo teško upisivati jasne kulturološke paralele između svijeta Dine i stvarnih povijesnih tradicija koje su ga inspirirale. Fremeni, u unutarnjoj logici teksta, mapiraju svoju kulturu preko autohtonog stanovništva Sjeverne Amerike, Beduina iz Sjeverne Afrike, lovaca s Kavkaza, ali i Islam, Kršćanstvo i Pan-Slavizam. Islamski motivi možda su najučestaliji, ali Herbert je u domorodačko stanovništvo Arrakisa upisao utjecaje koji su puno širi. Kritika Dine kao islamofobnog i orijentalističkog teksta potpuno ignorira tu činjenicu. Neosporno je da su takve kritike romana bitne, ali one moraju svoj temelj imati u detaljnom čitanju samog teksta. Argumentacijska linija po kojoj je riječ o fundamentalno konzervativnom djelu rezultat je plitkog čitanja, jer se ona više naslanja na određeni tip subjektivne interpretacije nego na inherentne karakteristike samog teksta. Herbert je bio jasan oko toga da je Dina distopijski, a ne samo znanstveno-fantastični roman. Uostalom, i on je sam bio konzervativac, barem u određenoj mjeri. To ga nije spriječilo da napiše jedan od velikih ZF anti-kolonijalnih romana.
Od socijalističke komune do konzervativizma
Osobna povijest Franka Herberta duboko je kontradiktorna. Djetinjstvo je proveo u socijalističkoj komuni u Tacomi, u američkoj saveznoj državi Washington. Osnovali su je njegovi djed i baka, članovi stranke “Social Democracy of America”, danas poznate pod imenom “Democratic Socialists of America”. Iako je socijalistička komuna formalno ukinuta prije nego što se rodio, odrastao je u zajednici koja je funkcionirala na principima egalitarnosti, međusobne pomoći i autonomije. U svojim formativnim godinama upoznao je Hernyja Martina, kojeg je zvao “Indian Henry”, člana autohtonog američkog plemena Quileutea, kao i Howarda Hansena, koji je odrastao u obližnjem rezervatu. Mladi Herbert učio je živjeti od zemlje, autohtonu filozofiju i način organizacije. Živio je i odrastao unutar drugačijeg tipa društva i od malenih nogu upijao ideje o snazi zajednica, egalitarizmu i propitkivanju autoriteta.
Međutim, njegov profesionalni put odveo ga je u potpuno drugom smjeru. U oštroj suprotnosti s kooperativnim socijalizmom njegovih roditelja, Herbert je postao republikanac, savjetnik brojnih članova stranke. Između ostalih, radio je kao savjetnik Guya Cordona, senatora iz Oregona poznatog po svojim političkim praksama oštro suprotstavljenima organiziranom radu i bilo kakvom tipu regulacija. Cordon je bio američki desničar par excellance, pobornik Josepha McCarthyja, duboko uvjeren u sve postulate američke imperijalne vanjske politike. Herbert je kasnije postao kritičar McCarthyjevog antikomunizma, ali nema sumnje da je u jednom periodu svog života bio sluga zapadnog imperijalizma.
Pa ipak, progresivni potencijal samog romana nije slučajna nuspojava; Herbert je od samog početka tvrdio kako piše kritiku herojskih pripovijesti, a ne slavljenje istih. Postoji uvriježeno mišljenje da je autor, zgrožen zbog toga što velik dio njegovog čitateljstva nije shvatio poruku prvog romana, napisao nastavak, “Mesija Dine”, kao obrazloženje ideja iznesenih u prvom romanu. Kao da je Herbert htio reći: Paul nije heroj, on je lažni prorok! Svijet Dine je upozorenje za sve nas, a ne utopija prema kojoj trebamo stremiti! To je djelomično točno; mnoge teme iz prvog romana u Mesiji ulaze još oštrije u fokus, ali te iste teme bile su prisutne i u prvom romanu. Ovako je o tome Herbert pričao 1969., nekoliko godina nakon što je prvi roman, koji je originalno izlazio u serijalu, izdan kao monografija: “Mi zapadnjaci poslali smo svoje misionare da rade naš prljavi posao. Nakon toga smo došli u kolonizirane zemlje misleći da smo u pravu u svemu što radimo, zato što nam je Bog tako rekao – Bog i njegov avatar”. Desetljećima prije nego što smo raspravljali o tome što je Dina, autor nam je rekao da ona kritizira ideju karizmatičnog vođe i benignog kolonizatora. Sa svim velikim vođama, Herbert je govorio, valjala bi doći i naljepnica “opasno po život”.
Villeneuveova ekranizacija po tom je pitanju nedvosmislena: Paul nije spasitelj nego šarlatan, nije protagonist nego antagonist. Njegova povijest kao Harkonnena i Atreidesa bez sumnje ga postavlja u poziciju kolonizatora i opresora. Njegove propovijedi su lažne, njegova proročanstva samoispunjavajuća. Dakako, pitanje koliko je saga o Dini efektivna kao komad anti-kolonijalne kritike sasvim je legitimno, ali teško je pronaći održive argumente koji bi obranili tezu kako je riječ o reakcionarnom romanu.
Kritika herojskog mita
Dina i njezini nastavci (pogotovo Mesija Dine) ne ostavljaju puno prostora za dvosmislenost po tom pitanju. Paul je imperijalist, njegov streloviti uspon u fremenskom društvu nije rezultat providnosti ili njegovih sposobnosti, već godina religiozne indoktrinacije i propagande koju na Arrakisu provodi carski red Bene Gesserit. Prvi roman prepun je referenci na ono što se u svijetu Dine naziva “Missionaria Protectiva”, skup političkih i ideoloških praksi koje kolonizatori (u ovom slučaju, pseudo-političko tajno društvo direktno upetljano u sam vrh piramide moći Imperija) koriste ne bi li lakše upravljali osvojenim područjima. Ta je propaganda (čak i Paul koristi riječ propaganda, kako u romanu tako i u Villeneuveovom filmu) razlog zbog kojeg protagonist preživljava u pustinji i pomalo konsolidira moć u fremenskom društvu.
Kritika herojskog mita nije skrivena u tekstu Dine, ona je manifestna, na površini. Herbertov Paul je zapadni aristokratski heroj koji Fremene vodi u Džihad (film je tu riječ promijenio u politički nešto neutralniju “sveti rat”, ali poanta ostaje ista) koji rezultira genocidom neviđenih proporcija u ljudskoj povijesti. Kao što je Herbert i sam kasnije rekao, napisao je Dinu kao polemiku protiv mita individualnog trijumfa, u korist ideja širih društvenih, kolektivnih kretnji. Pasus u kojem možemo pronaći ključ za dekodiranje političkih tema nalazi se u sredini originalnog romana, u trenutku kada Paul i njegova majka Jessica bježe u pustinju nakon puča koji je orkestrirala kuća Harkonnen, u kojem život gubi Paulov otac i većina kuće Atreides:
“Paul je u tišini razmišljao poput sjemena kojim je postao, razmišljao kroz svoju rasnu svijest koju je tada prvi puta iskusio kao svoju grozomornu istinu. Shvatio je da više ne mrzi red Bene Gesserit, cara, čak niti Harkonnene. Svi oni bili su upleteni u potrebe svoje rase da obnovi svoje raspršeno nasljeđe. Da križa i proširi svoje krvne loze u novom velikom bazenu gena. A rase su znale samo jedan pouzdani način da to postignu – drevni način, provjereni, sigurni put koji je gazio sve pred sobom: džihad.
Ne mogu odabrati taj put, pomislio je.
Ali onda je još jednom u svom umu vidio svetište lubanje njegovog oca i nasilje koje maše sa zelenim i crnim barjakom.“
Drugim riječima, džihad koji je rezultirao genocidom logičan je ishod zapadne imperijalne doktrine, “grozomorne istine” koju ni protagonist ne može izbjeći, unatoč daru proročanstva i vladanja vremenom i prostorom. Herbert je 1963. (kada je radnja Dine počela u seriji izlaziti u kultnom ZF magazinu “Analog”) govorio, bez imalo dvosmislenosti, da ni protagonisti znanstveno-fantastičnih romana nemaju šanse pored moći zapadnog imperijalizma. Džihad, ili Sveti rat u Villeneuveovom filmu, posljedica je Paulovog nasljeđa kao Atreidesa i Harkonnena; zvjerstvo koje je pobilo više od 60 milijardi bića u galaksiji doslovno je proizvod vrlo konkretnih kolonijalnih praksi. Postoji li jasnija ili oštrija osuda kršćanskog misionarskog imperijalizma?
Roman o posljedicama
Dilema sažeta u gorenavedenom pasusu nije izolirani slučaj u romanu; Paul se s njom hrva od prvog kontakta s Fremenima – postoji određeni tragični aspekt njegovog lika, predstavnika kolonizatorskih sila koji se silno trudi napraviti pravu stvar, ali je u konačnici nemoćan pred strukturnim silama imperijalnog projekta. Riječ “džihad” u drugoj polovici romana pojavljuje se 37 puta, gotovo u svakom slučaju u kontekstu nemilosrdnog nasilja, masovnog ubojstva, krađe i genocida. Drugim riječima, nasljeđu zapadnog kolonijalnog projekta. Dinu je moguće konstruktivno kritizirati iz mnogo pravaca, imajući u vidu i da ju je napisao čovjek koji je odrastao kao socijalist, a kasnije radio za američki establišment, autor pun kontradikcija i mana. Međutim, potpuno je očito iz samog teksta, kao i iz Herbertovih osobnih stavova i izjava, da Fremeni nisu jednodimenzionalni “plemeniti divljaci” niti orijentalistička karikatura subalternog političkog, geografskog, kulturnog Drugog.
Herbert je roman započeo posvetom ekolozima, marljivim radnicima u “znanosti o posljedicama”, kako ju je on nazvao. Na određeni način, roman nije mogao prikladnije početi. Dina je roman o posljedicama – posljedicama nasilja, ideologije i kolonijalnog širenja. Herbert je odavno mrtav, ali njegova saga i dalje ukazuje na iste tragične mane “civiliziranog” svijeta koje su bile aktualne u šezdesetima.