Kako zaustaviti rast krajnje desnice? Pitanje je koje dominira europskom štampom i političkom arenom tamo negdje od 2015. ili 2016. godine kad je Siriza iznevjerila očekivanja grčkog naroda i tako prepustila “populističku” palicu desnici, a Brexit nepovratno narušio uvriježene političke koordinate. Odgovori su varirali, a inercija je odradila svoje: ideje i stavovi krajnje desnice su normalizirani. No, rasprava traje i dalje, a posljednju rundu potaknuli su izbori za Europski parlament. Pogotovo njihovi rezultati u Francuskoj i Njemačkoj. A pogotovo reakcija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je raspustio parlament netom nakon što je obznanjena relativna pobjeda stranke Marine Le Pen i tako sazvao skore parlamentarne izbore.
Sasvim očekivano, Macronova je pomalo šokantna odluka isprovocirala brojna tumačenja. Među popularnijima ističe se ono koje u njegovom potezu vidi navodno pronicljiv taktički manevar. Naime, Macron je, po toj interpretaciji, odlučio desnici zapravo prepustiti parlament i vladu s nadom da će se u naredne dvije godine pokazati da nije sposobna upravljati i tako izgubiti na popularnosti i reputaciji. A tada na red dolaze predsjednički izbori na kojima bi on na krilima tog raskrinkavanja trebao glatko pobijediti Marine Le Pen i priskrbiti si još jedan mandat. Pojednostavljeno, desnica na vlasti u kohabitaciji s Macronom bi trebala funkcionirati kao njegova predizborna kampanja.
Bez obzira na to koji tip oklade stajao iza ove odluke, sama činjenica da interpretacija koja sugerira “ustupanje” vlasti radi kasnije lakše izborne pobjede uživa priličnu popularnost dovoljno govori o političkom trenutku u kojem živimo. Birače se, dakle, nikako ne može uvjeriti u nesposobnost krajnje desnice i najbolja je taktika prepustiti joj vlast pa da sami to iskuse na vlastitoj koži i vrate se provjerenim rješenjima. Da se ozbiljno raspravlja o legitimnosti i efikasnosti te taktike govori i jučerašnja kolumna Janana Ganesha na stranicama Financial Timesa. Iako je nabrojao rizike i izdvojio kontraprimjere, Ganesh se s taktikom složio jer valjda ništa drugo ne funkcionira. I pritom niti njemu niti ikome drugome tko se odvažio braniti taktiku koja se u nogometnom žargonu naziva “prepuštanje posjeda”, na pamet nije pala najjednostavnija moguća ideja na svijetu: a da liberalni centar promijeni politike koje dovode do rasta krajnje desnice? Je li moguće da su toliko ograničeni?
Malo što bolje ilustrira intelektualni bankrot europskog liberalizma od ideje “prepuštanja posjeda” desnici. A desnica na vlasti onda ne bi bila sposobna provoditi one politike – ozbiljne i jedine moguće ekonomske politike – čije su je posljedice zapravo na vlast i dovele. Zvuči toliko bizarno da moramo ponoviti. Desnici, dakle, raste popularnost zbog politika koje provodi centar. Da bi se obranio od desnice centar joj prepušta vlast. Desnica se pokaže neuspješnom u provođenju politika centra i tako ga vrati na vlast. Centar opet počne provoditi iste politike, ali ovaj put bez bojazni jer se narod opekao u traženju alternative. Liberalni centar je prisiljen na to jer narod ne može sam shvatiti već mu se mora pokazati primjerom koliko je u krivu. Dalje nećemo nastaviti jer ovdje više riječi ne mogu ispuniti funkciju, samo kakav adekvatni emoji ili gif.
Valja još samo naglasiti da intelektualni bankrot često vodi i u moralni bankrot. A to nam je sam Ganesh vrlo sugestivno prikazao posežući za navodnom povijesnom lekcijom. Zapad, smatra Ganesh, nije uživao sedamdesetak godina umjerenih politika nakon Drugog svjetskog rata zbog političkog dijaloga i suvisle razmjene argumenata. Ne, birači nisu birali ekstremnu desnicu zbog onoga što su proživjeli neposredno pred rat i tijekom rata. Taj je strah ostao u narodnoj memoriji, a sad je, prostom smjenom generacija, iščeznuo. A narod ne može mentalnim kapacitetima uočiti opasnost fašizma, ima samo traume, afekte i emocije na raspolaganju. Došli smo, dakle, do krajnje konzekvence povijesnog revizionizma i, valjda, posljednje faze liberalne demencije: fašizam je najbolji antifašizam.