Međunarodna sportska natjecanja, pogotovo muška europska i svjetska prvenstva u nogometu, često olakšaju čitanja suvremenih ideoloških trendova. Pogotovo trendova na desnici koja se u tom okruženju osjeća nešto prirodnije: radi se o natjecanju selekcija nacionalnih država i riječ je o muškom sportu koji – igrački i navijački – jasno uspostavlja hijerarhiju muškosti. Dakle, ambijent je, organizacijski i rodno, politički pristran. I dodatno sugerira koliko je navodno desnica svojim stavovima bliža društvenom realizmu od (liberalne) ljevice koja se oslanja na nadnacionalne fantazije, izmišljene rodove i naivne ekonomske zamisli.
Takav kontekst raznim punditima i stručnjacima čije analitičke ambicije sežu nešto šire od samog terena pruža dovoljnu odstupnicu i za nešto “kontroverznije” stavove. Naime, koliko god bili “kontroverzni”, a ta etiketa kad je riječ o desnici uglavnom služi kao eufemizam za rasizam, mizoginiju i tvrdi nacionalizam, oni u insceniranom sukobu s liberalno-lijevim maštarijama priskrbljuju neophodnu dozu realizma jer je s druge strane obična fantazija. Ne postoji ilustrativniji primjer te retoričke taktike od one kojoj pribjegava nogometni analitičar HRT-a Joško Jeličić. On je već neko vrijeme centralna figura nacionalne televizijske kuće tijekom velikih nogometnih natjecanja. Kad se tek pojavio predstavljao je ugodno iznenađenje. Za razliku od kolega i uobičajenih stručnjaka, on se ozbiljno pripremao za utakmice, nije se libio učiti od mlađe generacije profiliranih analitičara i pratio je suvremene trendove.
Međutim, kako su prvenstva odmicala, a Hrvatska nizala uspjehe, sve je teže odolijevao izletima u ne-nogometne društvene pejsaže. Ti su izleti, često u formi opuštenije zezancije, inicijalno služili uspostavi televizijskog balansa s ponešto opskurnijom taktičkom terminologijom i naprednom statistikom. Ali kako već ide s opuštenom zezancijom u kontekstu nacionalne euforije i hijerarhija muškosti, granica se brzo pređe. A kad se pređe, vrlo lako se dođe i do političkih prodika i prokazivanja. Tako je Jeličić tijekom Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. naciji prezentirao kriterije hrvatstva i diskvalificirao sve one koji ih ne zadovoljavaju. Spomenuti kontekst nacionalnog i muškog realizma služio mu je kao uporište u izlaganjima. Tad se i susreo sa značajnim kritikama, ali tretirao ih je kao potvrdu ispravnosti vlastite pozicije.
Tako ih je očito tretirao i HRT koji ga je opet pozvao da tumači zbivanja na terenu, a i van terena, tijekom Europskog prvenstva koje se upravo odvija. I Jeličiću ovaj put nije trebalo zagrijavanje. Odmah je u prvoj emisiji čvrsto zagazio na sklizak teren migracijskih tokova, demografije i genetike. Nije, naravno, stavio prikladne čepove na kopačke i brzo je proklizao s onu stranu rasističkih stereotipa. A u kontekstu susjeda nam Srba posegnuo je za orijentalističkim tropima o manjku discipline. Jeličićevi ekskursi su zvučali kao audicija za popunjavanje kadrovskih rupa u Mostu nakon što ih je napustio bračni par Raspudić. I izazvali su niz kritika, nagnali i HRT na ogradu od izrečenih stavova, ali Jeličić je nastavio i u narednoj emisiji tako što je mitske kritičare s tipkovnica proglasio najvećom demografskom prijetnjom, čitaj: pederima, jer se navodno zna da se za vrijeme prvenstava i uspjeha začme najviše djece, a to sigurno ne rade ti spomenuti kritičari.
Jeličić igra na istu kartu kao i većina političkih retoričara na suvremenoj desnici: on javno govori stvari koje su navodno svima očite, a liberalni mediji i elita ih zatomljuju radi političkih interesa. Svima je tako očito da postoje razlike među rasama i nacijama, među muškarcima i ženama, među muškarcima i “pederima”, ali svi ih se boje naglasiti da ne bi ispali rasisti, mizogini ili homofobi. A nema straha jer je sve očito. Ako te očitosti plasirate u ležernom tonu realizma nogometnog prvenstva tko vas onda može za išta od navedenog optužiti? Naprosto govorite ono što svi misle i znaju. Međutim, vi birate tko su ti svi i prešućujete da u očitostima svijeta mogu uživati samo oni dovoljno privilegirani kojima neočitosti ne smetaju. I koji neće nikad biti glasnogovornici “malog čovjeka” u sukobu s moćnijima, već samo sredstvo legitimacije za obračun s još slabijima.