Svijet bez snažne ljevice prilično je bizarno mjesto. Razlog je sasvim jednostavan: ako ne postoji popularna lijeva opcija koja nudi barem donekle alternativnu ekonomsku politiku, onda se prostor otvara za (ekstremno) desnu kritiku suvremene kapitalističke ekonomije koja, blago rečeno, nije baš opremljena za taj zahtjevni zadatak. Pa je tako možda i najzastupljeniji oblik kritike posljednjih godina bio onaj koji je multinacionalne kompanije i investicijske fondove proglašavao agentima “woke” ljevice. Desnica je, dakle, stala u obranu običnih ljudi u sukobu s ljevičarskim kapitalistima koji u odjelima za ljudske resurse promoviraju ideologije različitosti i ostale “bolesti” suvremenog svijeta. Izlaz iz te bizarne podjele političkih uloga činio se toliko nemogućim da su i brojni ljevičari počeli pristajati na nju i tretirati desnicu kao uvjerljivu alternativu i inspiraciju. Ili se naprosto radilo o kombinaciji intelektualne lijenosti i političkog oportunizma.
Činilo se da smo u začaranom krugu. I onda se u svojstvu nehotičnog dekontaminatora društveno-političke stvarnosti na sceni pojavio francuski predsjednik Emmanuel Macron. On je nakon debakla na izborima za Europski parlament raspustio nacionalni parlament i sazvao hitne izbore. O možebitnim motivima prepuštanja vlasti Nacionalnom okupljanju Marine Le Pen već smo pisali, a u međuvremenu se dogodila i konsolidacija ljevice u obliku “novog narodnog fronta” koji ozbiljno konkurira desnici. Svojevrsna redukcija političkog sukoba uznemirila je i tržišta. Kao što znamo, tržišta nikad nisu anonimna i iza te maske objektivnosti stoje i konkretni interesi konkretnih aktera. Njima se obratio Financial Times u nadi da sazna kako dišu u ovom političkom trenutku.
Francuski financijski i korporativni lideri izrazili su popriličnu zabrinutost. Ali i vrlo lako odabrali stranu. Riječima jednog od njih, do prije dva tjedna činilo se gotovo nemogućim da poslovni lideri pruže podršku Nacionalnom okupljanju čije su anti-imigrantske politike i labave računice fiskalnih rezova sugerirale priličnu političko-ekonomsku neizvjesnost. No, čini se da nema te neizvjesnosti koja bi uplašila buržoaziju više od izvjesnih većih poreza i redistribucijskog zaokreta koji nudi novi narodni front. Iako se iz perspektive povijesti i tradicije lijevih ekonomskih politika program francuske ljevice čini skromnim, predstavnici kapitalističke klase nisu odoljeli da ga proglase signalom za napuštanje kapitalističke ekonomije. I da Nacionalno okupljanje istaknu za poželjnijeg političkog partnera jer njihov program zapravo ne iskače s uobičajenog kolosijeka. A to su, navodi članak, vrlo brzo potvrdili i čelnici stranke tijekom sastanaka s najvažnijim predstavnicima poslovnog svijeta.
I odjednom smo se vratili u suvisliji politički kontekst. Suvisliji u smislu da je podjela između desnice i ljevice politički i značenjski stabilna i da su ogoljeni prioriteti kapitala. Davna je to povijesna lekcija koja je slabljenjem ljevice ispala iz kurikuluma. A ona glasi da se kapitalistička klasa, ako je prisiljena na izbor, kao na primjer u međuratnom periodu, između socijalizma i fašizma uvijek odlučuje za fašizam. Ne radi se u ovom konkretnom francuskom primjeru ni o socijalizmu u političkom sadržaju ni o fašizmu u tehničkom smislu. Ali zato je lekcija još snažnija: dovoljna je samo popularnost osnovnih redistribucijskih programskih zahtjeva da se politički prostor dekontaminira i očisti od bizarnih podjela uloga i teorija zavjere. Nije nimalo lako doći do tog cilja – zahtijeva kompleksan politički rad – ali barem je jednostavan i jasan.