Prošlotjedna utakmica reprezentacija Hrvatske i Albanije na Europskom prvenstvu u Njemačkoj privukla je sama po sebi nešto više političke pozornosti od ostalih utakmica. Razlog se ne krije u međunacionalnim tenzijama, ali očit je svima koji poznaju rudimentarnu političku aritmetiku zapadnog Balkana. Naime, albanski i hrvatski nacionalizam dijele konstitutivnog neprijatelja: Srbe. I susret na prvenstvu trebao je poslužiti navijačkim bazama da se prepoznaju i “pobratime” u zajedničkoj mržnji.
Tijekom uvertire u sam susret na ulicama Hamburga tekao je taj proces “bratimljenja”, garniran sporadičnim prigodnim majicama i pjesmama čiji stihovi nisu baš bili poznati onoj bazi koja ne poznaje jezik na kojem su sročeni. Nastavilo se donekle na stadionu, a izvještaji kažu da su na zajedničkim skandiranjima protiv zajedničkog neprijatelja uglavnom inzistirali Albanci, dok hrvatska strana nije bila toliko entuzijastična. Razloge vjerojatno ne treba tražiti u stupnjevima mržnje već u navikama: hrvatskim su navijačima tribine velikih natjecanja nešto što se podrazumijeva već desetljećima i nemaju naročitu potrebu za “dokazivanjem”, dok su oni albanski debitirali na velikom natjecanju i imaju valjda potrebu da kažu puno toga u malo vremena. Također, na hrvatsku tribinu su se vratili i organizirani ultrasi čiji je repertoar u značajnoj mjeri zauzet numerama čija je meta Hrvatski nogometni savez.
Iako je taj disproporcionalni entuzijazam presudno oblikovan navedenim nogometno-navijačkim kontekstom, korijeni ipak sežu nešto dublje. Ne treba posebno objašnjavati da Albanci u Hrvatskoj ne zauzimaju zavidno mjesto u hijerarhiji nacija, “rasa” i ljudi općenito. Barem od prvih radnih migracija kosovskih i makedonskih Albanaca tijekom socijalističkog perioda Albanci su predmet usputnog rasizma i poruge. U svakom mjestu u Hrvatskoj u kojem postoji ugostiteljski objekt koji vode Albanci za taj objekt postoji i, kako se to kaže, naziv uvriježen u narodu: “U Šiptara.” Prisutna je i varijanta koja se valjda smatra eufemizmom pa se Albanci nazivaju i „Šipci”. Upozorite li ljude na neprikladnost izraza oni će uglavnom posegnuti za prastarim “argumentom” koji kaže da i oni sami sebe tako zovu. I da oni protiv Albanaca nemaju ništa.
I u značajnoj mjeri ne lažu kad se radi o toj tvrdnji. Ne lažu se jer se radi uglavnom o patronizirajućem rasizmu koji zapravo Albance infantilizira. Smatra ih se dobroćudnom nižom rasom koju ćemo tolerirati dokle god je takva kako ju mi zamišljamo. No, postoji jedan faktor koji im u očima hrvatske desnice daje “pravo građanstva”, faktor koji “rasu” sačinjenu od anakronog poduzetništva i jeftine radne snage pretvara u samoodređenu naciju vrijednu poštovanja. A taj faktor je mržnja prema Srbima. Albanci si mogu priskrbiti status ravnopravne nacije samo tako da mrze zajedničkog neprijatelja. To im jedina ulaznica u svijet legitimnih naroda. I onda ne treba čuditi što je “bratimljenje” prošlo nezgrapno i što uglavnom tako i prolazi kad je riječ o Hrvatima i Albancima. Ne može ukorijenjena rasistička podloga samo tako ispariti mržnjom prema nekom trećem. Ta je mržnja samo privremena pretplata na ravnopravnost. Albanci bez Srba Hrvatima su i dalje samo “Šiptari”.