U novoj rubrici “Preporuka petkom” (punim imenom “Preporuka svakim drugim ili trećim petkom”) objavljivat ćemo književne preporuke u kojima se nećemo ograničavati ni žanrovima ni godinama izdanja. Rubriku otvaramo preporukom romana Setha Dickinsona “The Traitor Baru Cormorant” (2015.) prvog nastavka serijala spekulativne fikcije “The Masquerade”. Piše Luka Kostić.
Baru Kormoran zapaža crvena jedra carske mornarice na horizontu. Baru je djevojčica s otoka Taranokea, neobično talentirana za aritmetiku i obdarena oštrim analitičkim umom od najmanjih nogu. Nakon što ekspanzionistička Carska republika Falcrest proguta njezin dom, obriše njezinu kulturu i kriminalizira društvene prakse – od strukture obitelji, rituala smrti i seksa pa sve do načina političke organizacije društva – Baru se zaklinje spasiti Taranoke koristeći sva moguća sredstva. Naš wunderkind pohađa novoizgrađenu školu kolonizatora i s vremenom započinje svoj uspon u civilnoj službi carstva koje je odlučila uništiti. Njezin prvi posao u carskoj službi je pacificirati vlasteline sjevernog Aurdwynna, još jedne kulture koju je Falcrest asimilirao. Sa svojom novom titulom carskog revizora, Baru se u Aurwdynnu upoznaje s vojvodama i kneginjama koji planiraju pobunu protiv svojih opresora, ali koliko daleko može otići u službi režima koji druge kulture ždere kao hranu?
Od kanalizacije do genocida
Sada znate osnovnu premisu prvog nastavka serijala spekulativne fikcije američkog autora Setha Dickinsona. Baru nije uobičajeni protagonist suvremene fantastike. Ona pripada subalternoj klasi, narodu “divljaka”, “neciviliziranih barbara” čiju zemlju, radnu snagu i prirodna bogatstva krade Falcrest, to “carstvo novca, tinte, doktrine i laži, kompasa i sapuna”. “The Traitor” je prvi nastavak geopolitičkog i anti-kolonijalnog serijala “The Masquerade”. Roman je objavljen 2015. i u nekoliko godina stvorio kultni status u svijetu znanstvene fantastike i spekulativne fikcije. Tri godine kasnije, objavljen je nastavak, “The Monster Baru Cormorant”, a 2020. i treći dio, “The Tyrant Baru Cormorant”, koji pripovjedno zaokružuje prvi dio Baruine priče. Četvrti, finalni roman i dalje je u planu. Dickinson je u međuvremenu objavio i hvaljeni znanstveno-fantastični roman “Exordia” koji problematizira opće mjesto žanra – prvi kontakt s izvanzemaljskom civilizacijom. Njegovi romani i kratke priče predstavljaju najbolje što moderna fantastika može ponuditi – detaljni, kompleksni svijet, potpuno realizirane likove, studiozno konstruiranu fabulu punu dvorskih spletki i iznenađenja te, možda i krucijalno, bogati tematski podtekst koji se hvata u koštac s povijesnim nasljeđem književnog žanra, ali i najvažnijim pitanjima koje je otvorila post-kolonijalna kritika.
Baru je odrasla u kolonijalnom prostoru – Taranoke je izolirani otok s razvijenom znanošću i obrtom (stanovnici otoka trguju iznimno vrijednim teleskopskim lećama koje sami proizvode), ali i prostor fiktivno kodiran kroz ne-europska pred-industrijska društva tzv. “Novog” svijeta. Baru od malih nogu zna ponešto o strukturi trgovine: o abritraži, razmjeni valuta, uvozu i izvozu. Kada vidi crvena jedra Falcrestove ratne mornarice, ona postavlja pitanje: “Zašto oni dolaze nama i tjeraju nas da sklapamo sporazume? Zašto mi ne idemo k njima?”. Nije teško pronaći nit benjaminske kritike u početnim poglavljima romana: “Svaki trenutak je edikt kojeg izriče njegova prošlost. Prošlost je prava tiranija.” Povijest je došla na Taranoke, koji je sada uključen u sustav globalne trgovine i sveden na status kolonije kao izvor rada, ljudstva i materijala. Falcrest, koji se u romanu službeno naziva “Carskom republikom”, kodiran je kao Britansko carstvo u ranom novom vijeku – snažna mornarička ekspanzionistička država rođena u građanskoj revoluciji kojom je svrgnut “ancien régime”. Falcrest na Taranoke (ali i u sjeverni Aurdwynn te svugdje drugdje gdje dopre) donosi cjepiva protiv bolesti, škole, papirnati novac i kanalizaciju. Ali i prisilni rad, kriminalizaciju homoseksualnosti, reparacijske brakove, opresiju, nasilje i eksploataciju.
David Graeber u pripovjednoj formi
Ništa što carstvo dotakne ne ostaje isto, a carstvo želi dotaknuti sve, pretvarajući živuću kulturu u bezimeni kapital. Za Falcrest, baš kao i nekada za Britansko carstvo, sve metode povećanja vlastite moći su opravdane, od trgovine preko ideološke indoktrinacije pa sve do genocida (genocid je tematska jezgra sljedeća dva romana). “Doći će vrijeme kada se ovaj grad neće sjećati vremena prije dolaska carstva”, jedan lik primjećuje u uvodu. Falcrest se u romanima naziva i Carstvom maski (iako nikada u prisustvu predstavnika imperija) – njegovi državni službenici nose maske kada su na dužnosti. Baru, dakako, i sama od početka romana nosi masku, metaforičku i doslovnu. Kao novi carski revizor za pokrajinu Aurdwynn, ona nosi porculansku masku svog službenog položaja, ali i masku izdajice, agenta koji koristi svoju poziciju u carskoj birokratskoj mašineriji ne bi li je srušila iznutra.
Ali koliko daleko njezini postupci mogu otići u službi tog istog zla koje se zavjetovala svrgnuti prije nego li se izgubi razlika između igranja uloge i istinskog promicanja kolonizatorskih interesa? To je pitanje jezgra Baruinog pripovjednog luka, ali i krucijalna tema samog teksta. U marksističkim terminima, Baru se suočava s problemom dvostruke ili lažne svijesti. zarobljena je u okovima ideologije. Cilj carstva nije samo vladati već natjerati sve svoje subjekte, bilo one u carskoj jezgri ili subalterne iz periferije, da zavole svoje okove. Cilj je stvoriti ljude koji nisu ni svjesni da su odavno izgubili svoju slobodu. Potpuno preklapanje “oikosa” i “polisa”, totalitarizam bez ostatka: “Kada naš rad bude gotov, kada naša hegemonija postane totalna, nitko neće moći djelovati bez našeg pristanka. Djelovanje iz vlastite volje i djelovanje koje je propisano bit će sinonimi. Zakon Carstva živjet će u svakom živom organizmu, u svakoj duši, neće više postojati bol ni otpad. Samo sklad.”
Na Baru je da pokuša nadrasti tu kvaku 22, tu dvostruku spojnicu lažne svijesti koja drži milijune u okovima. Radnja romana plete se u mreži laži, zavjera i izdaja u Aurdwynnu, gdje Baru mora dokazati svoju (lažnu) odanost Falcrestu tako što će pronaći dokaze da plemstvo planira ustanak. Naš aritmetički wunderkind provodi dane, i ubrzava fabulu romana, analizirajući aranžmane dugova i kredita, mrežu trgovine i razmjene kroz koju mapira odnose moći. Knjige računa njezin su “dalekozor, njezina mapa, mač i edikt.” Roman započinje s posvetom, koja je ujedno i obećanje: “Ovo je istina. Znat ćeš jer boli”. “The Traitor Baru Cormorant” je roman ne samo o sustavima nasilja, kolonizacije i aproprijacije, nego i o empatiji, o načinu na koji ljudi stvaraju neraskidive odnose čak i u kontekstu nezaustavljivog nasilja. To je roman beskompromisnog humanizma i solidarnosti, ili riječima Georgea R. R. Martina, jedina priča o kojoj se isplati pisati – priča o ljudskom srcu u sukobu sa samim sobom.
Ako ste spremni otpustiti predrasude o tome što jedan roman fantastike može i ne može biti, ako ste čitali ekonomske i antropološke radove Davida Graebera i pitate se kako bi oni izgledali u pripovjednoj formi, ako se ne bojite istine koja boli, primite Baru Kormoran za ruku i ušetajte u njezin svijet novca, laži, spletki, ali i nade u neko buduće, pravednije društvo.