Još od 2016. godine brojni su izbori za nacionalne parlamente tretirani kao raskrsnica koja će odrediti političku sudbinu europskog kontinenta. Nekima je taj status pridavan na razini indikatora ili trenda, ovisno o postotnom dosegu spornih političkih opcija ili političko-ekonomskoj snazi zemlje u kojoj se održavaju, a neki su dočaravani najsumornijim mogućim povijesnim analogijama. U potonje zasigurno spadaju i trenutni izbori za francuski parlament. I ne samo da spadaju već i ozbiljno konkuriraju za najvažnije izbore u tom periodu. Kao što se već dalo razabrati, kriteriji važnosti je (potencijalni) izborni rezultat ekstremne desnice.
U francuskom slučaju kriterij je zadovoljen. Nacionalno okupljanje, zajedno s još ekstremnijim partnerima, zauzelo je prvo mjesto nakon prvog kruga s 33% osvojenih glasova. Nećemo se ovdje baviti analizom izbora, već njihovim odjecima van Francuske. Pogotovo u hrvatskim i regionalnim utjecajnim, a i manje utjecajnim medijima. S obzirom na to da se, prema konsenzusu, radi o izborima o kojima ovisi budućnost kontinenta, očekivalo bi se pedantnije praćenje rezultata, izdašnije analize i kontekstualizacija s obzirom na političku situaciju u zemlji iz koje se izbori prate. Kriteriji su zasigurno previsoki jer su odavno poslovni modeli upokojili vanjskopolitičke redakcije i sveli ih na prijevod članaka Politica, Guardiana ili nekog trećeg globalno prepoznatljivog medija.
Međutim, nisu zadovoljeni ni puno niži kriteriji. I tu se ne radi o nekakvoj aljkavosti ili stručnoj nepismenosti. Posrijedi je prilično snažan politički simptom koji odavno govori u kojem političkom smjeru kontinent odavno ide. Gotovo pa svaki članak koji je ovdašnjem čitateljstvu ponudio rezultate francuskih izbor na pregled bio je naslovljen u gotovo pa referendumskom stilu: Marine Le Pen potukla Macrona. Takav bi se naglasak možda mogao opravdati činjenicom da je sam Emmanuel Macron samoinicijativno izazvao izbore i da je Nacionalno okupljanje Le Pen odnijelo pobjedu u prvom krugu, ali rezultati su neumoljivi. A oni kažu da je lijeva koalicija, nazvana Novi narodni front, po uzoru na originalni Narodni front iz tridesetih godina prošlog stoljeća, osvojila premoćno drugo mjesto s 28% glasova. Međutim, Novi narodni front se naprosto briše iz političke aritmetike, a u najboljem slučaju ih se tretira kao jedan od ekstrema.
Čini se da iza takvog uokviravanja izbornih rezultata i odnosa političkih snaga stoje dva razloga. Prvi uži, medijsko-poslovno, a drugi širi, političko-ideološki. Još u vrijeme Trumpova mandata u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je očito da vodeći liberalni mediji poslovno, a i doslovno, uživaju u strahu od ekstremne desnice. Stavi ih u naslov i privući ćeš uplašene liberale i samozadovoljne desničare. Pozadinska logika sliči onoj privlačnosti ekstremnih sadržaja na društvenim mrežama. Širi razlog jest odavno usvojena eliminacija ljevice iz spektra mogućih političkih opcija. Bilo kakav programski prijedlog koji se blizak umjerenoj poslijeratnoj socijaldemokraciji tretira se kao nedopušteni prijestup. U suvremenom političkom ambijentu jedini dopušteni prijestupi su rasistički ili šovinistički bilo koje vrste i oni odražavaju legitimno nezadovoljstvo “malog čovjeka” politikama elita. Bilo kakav ekonomski izraz nezadovoljstva je kršenje pravila igre. I zato ni ovdašnji liberalni mediji ne znaju što bi s uspjehom Novog narodnog fronta. Naprosto ga zaobilaze kao usputnu interpretacijsku nelagoda.
Istovremeno sa svojih stranica u posljednje vrijeme redovito ističu kako je za uspjeh ekstremne desnice širom Europe najodgovornija ljevica sa svojom “woke” kulturom ili kulturom “otkazivanja”. Medijsko prešućivanje politika i izbornog rezultata Novog narodnog fronta jasno sugerira da je jedina politika stvarno podložna “otkazivanju” lijeva ekonomska politika. I da bi se analiza rasta ekstremne desnice trebala usmjeriti prema liberalnom centru, a ne prema tome što netko više ne želi trpjeti rasnu ili rodnu diskriminaciju.