Sinoćnji rezultati drugog kruga francuskih parlamentarnih izbora iznenadili su u značajnoj mjeri aktere, birače, tumače i nas političke kibicere, ali poseban su izazov predstavljali za hrvatske mejnstrim medije. Kao što smo već istaknuli nakon prvog kruga izbora, oni su iz računice posve izbacili Novi narodni front i svu analitičku i klikbejtsku pažnju usmjerili na sukob između Nacionalnog okupljanja i Emmanuela Macrona. Novi narodni front im se nikako nije uklapao u, kako se to danas kaže, narativ, po kojem o sudbini Europe i civilizacije odlučuje izbor između krajnje desnice i umjerenog centra.
S tim su se izazovom sinoć i jutros hrvali na različite načine: proglašavali su poraz Marine Le Pen bez naročitog isticanja pobjednika, a neki se nisu libili ni rezultate bez jasne većine protumačiti kao uspjeh Macronove oklade o raspisivanju prijevremenih izbora. Razlozi te improvizacije u interpretacijskom raskoraku ne daju se svesti na kapacitete i reflekse urednika, redakcija i novinara. Oni plivaju u stanovitom političko-ideološkom konsenzusu koji posljednih godina diktira poteze i interpretacije širom Europe, a zajedničkim snagama ga grade desnica, centar i dijelovi ljevice. Rezultat francuskih izbora trebao bi predstavljati putokaz za izlazak iz tog iscrpljujućeg konsenzusa. Oko čega je taj konsenzus sazdan?
Za početak, doprinos desnice. Oni trendove u svijetu politike tretiraju kao da su posrijedi klimatske promjene koje uglavnom negiraju. Ako nastavimo politički živjeti na način na koji živimo cijela Europa će prijeći na desnu stranu jer je to nekakav prirodni put: desnica predstavlja “normalne” ljude i u kontekstu u kojem se postepeno iscrpljuju sve “manipulacije” centra i ljevice – od roda do ekologije – naprosto aritmetički i po inerciji dolazi do prevlasti desnice. Desnica istovremeno predstavlja utjehu normalnosti i nadu subverzije: bori se protiv elitističkog “woke” diktata nenormalnog za prava normalnog čovjeka. Centar također igra dvostruku igru: istovremeno preuzima i normalizira retoriku i politiku desnice, pogotovo kad je riječ o migracijama, kako bi se prilagodio navodnom sentimentu običnog čovjeka, a i nastoji se profilirati kao jedina realna i relevantna brana krajnoj desnici. Dijelovi ljevice, a i značaj dio punditerije i komentarijata, preuzimaju konstruirane i često sulude optužbe s desnice poput one o “woke” teroru kao objektivne prikaze društveno-političke realnosti i podastiru nam “duboke” dijagnoze o tome da desnica napreduje jer je ljevica postala previše “woke” i jer se jedino ona brine o radničkoj klasi. Kao da ljevica nema ozbiljnijih problema.
Sinoćnji rezultati su ozbiljno doveli u pitanje gore skicirane ugradbene elemente konsenzusa ili političke mitove. Valja istaknuti dvije stvari. Nacionalno okupljanje je osvojilo najveći broj glasova i u drugom krugu, a relativnu pobjedu Novom narodnom frontu omogućili su taktički potezi poput odustajanja slabijih kandidata u prvom krugu iz njihovih ili Macronovih redova kako bi se lakše pobijedilo predstavnike krajnje desnice i visoka izlaznost. Dakle, nije došlo do tektonskog prevrata u sedam dana već do impresivne antifašističke mobilizacije. Također, nije uputno iz francuskog primjera izvlačiti zaključke za cijeli kontinent. A upravo se na sličnim obrascima zasnivao spomenuti konsenzus. Vratimo se njemu. Dakle, rezultati su definitivno porazili optiku inercije po kojoj Europa ide u desno i po kojoj je kurs nepovratno zadan. Više ne stoji ni formula koja kaže da jedino umjereni i racionalni centar može zaustaviti rast krajnje desnice. A, bogami, nije baš uputno više ni interpretacijski se oslanjati na tezu po kojoj je ljevica neuspješna jer je previše “woke”.
Analitički propusti na kojima je počivao konsenzus nisu samo plod individualnih ili kolektivnih krivih pristupa ili interpretacija. Oni proizlaze iz nečega što bi mogli nazvati strukturnim problemom suvremene medijsko-političke analitike koji nas sve muči, a kojeg je precizno prije koju godinu detektirao američki povjesničar, politički teoretičar i komentator Corey Robin. Naime, oslanjanje na akademske teorije pri tumačenju neposredne političke stvarnosti često odvlači u metodološku grešku: novinski ciklusi u neposrednoj političkoj stvarnosti tretiraju se kao strukture dugog trajanja u političkoj teoriji i historiografiji. I nekakvi pomaci i trendovi u prilično kratkom vremenskom razdoblju se tumače kao povijesne cezure i okidači za nekakve periodizacijske granice. Ponekad je teško odoljeti atraktivnom analitičkom shortcutu s teorijskom legitimacijom, ali teorijsko i političko strpljenje jedini nam je resurs na raspolaganju. I on nam omogućuje da rezultate francuskih izbora popratimo s naučenom lekcijom: ljevicu u uspjehu ne ograničava “woke”, što god on bio, već vjerovanje centru u prosudbi što je u ekonomiji politički moguće, a što ne.