Šest od deset žena primijetilo je smanjenje bora u samo tri tjedna korištenja – nije dovoljno uvjerljivo čak ni kada piše na pakiranju kreme za područje oko očiju. Ali za Pravni fakultet u Zagrebu takvo zaključivanje dovoljno je dobro za stjecanje titule doktora znanosti, pokazalo se ovog ponedjeljka prilikom obrane disertacije Branimira Pađena o prijedlogu novog zakona o pobačaju prema kojem pobačaj ne treba biti besplatan, a priziv savjesti nije presudno pitanje. Problem nije samo u znanstvenom propustu već i u potencijalu političke zloupotrebe.
“Većina građana Hrvatske podržava pravo na pobačaj” ili “Građani Hrvatske bi trebali podržavati pravo na pobačaj” – što od ovoga predstavlja valjanu znanstvenu hipotezu?
Tako otprilike profesori društvenih znanosti brucošima objašnjavaju osnove znanstvenih istraživanja. Hipoteza treba biti uobličena kao tvrdnja od koje počinje svako istraživanje i koju je moguće temeljem provedenog istraživačkog postupka osporiti ili prihvatiti. Na primjer, tvrdnju da većina građana Hrvatske podržava pravo žene na pobačaj moguće je provjeriti anketnim istraživanjem na odgovarajućem uzorku, dok tvrdnja da bi građani Hrvatske trebali podržavati pravo na pobačaj nije istraživačka hipoteza, već subjektivni stav. Studenti društvenih znanosti koji to ne usvoje ne mogu položiti osnove znanstvenog istraživanja na nižim godinama studija, pa onda ni diplomirati.
Međutim, ovog ponedjeljka (8. srpnja) na Pravnom fakultetu u Zagrebu student doktorskog studija Branimir Pađen ne da je položio kolegij namijenjen brucošima, već je doktorirao s tako postavljenim radom, naslovljenim “Europski okvir za pravno uređenje pobačaja u Hrvatskoj de lege lata i de lege ferenda”. Glavna hipoteza njegovog doktorskog rada glasi da bi “novi hrvatski zakon o pobačaju svojim oblikom i sadržajem trebao biti identičan prosječnom europskom zakonu”. Pritom je “prosječan europski zakon” nedovoljno pojašnjen pojam pod kojim Pađen uglavnom misli na najčešće primjere iz prakse država članica Europske unije, ali nejasno je zašto bi se takvom prosjeku trebalo bez propitivanja stremiti. Međutim, hipoteza na razini slabog studenta prve godine preddiplomskog studija i računanje prosjeka zakona tek su početak problema na koje su u svojim prigovorima upozorile profesorica Zlata Đurđević i izvanredne profesorice Antonija Petričušić i Ana Horvat Vuković sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Njihovi su prigovori stigli na Fakultetsko vijeće Pravnog fakulteta, a sjednica na tu temu održana je 3. srpnja. Na sjednici su uloženi prigovori odbijeni uz argument da se ne mogu razmatrati jer su prekasno predani, iako su stigli u roku.
Metodologija debatnog kluba
Pađenova disertacija počinje pregledom zakona o pobačaju država članica Europske unije, nakon čega slijedi niz istraživačkih pitanja o tome kako bi trebao izgledati budući zakon, a zatim se prelazi na izlaganje rezultata istraživanja, odnosno intervjua s 20 anonimnih ispitanika. Uzorak čini deset liječnika i ostalog medicinskog osoblja (među kojima je pet onih kojih izvode pobačaje i pet onih koji mu se protive) i deset žena koje su prošle postupak prekida trudnoće, od kojih njih pet zagovara pravo na pobačaj, a drugih pet mu se protivi, dok su dvije od njih u slobodno vrijeme moliteljice protiv pobačaja pred bolnicama. U radu ništa ne piše o načinu na koji se došlo do ispitanika, što je ključan podatak za korektnu interpretaciju rezultata, kao što ističu Petričušić i Vuković Horvat u svojim primjedbama. Jedino što znamo o ispitanicama je da se među njima nalaze one koje su napravile pobačaj na zahtjev, one koje su ga napravile zbog indikacije opasnosti za život žene, opasnosti za zdravlje žene te malformacije i bolesti fetusa, one koje su prekinule trudnoću u maloljetničkoj dobi i one koje su pobacile ilegalno – dakle, žene koje su pobacile iz vrlo različitih razloga, od kojih neke nisu mogle zadržati trudnoću iako su to htjele. Neke ispitanice imaju ekstremne stavove, poput toga da pobačaj ne bi trebalo dozvoliti čak ni u slučaju trudnoće koja je nastala silovanjem (imena su promijenjena kako bi se zaštitio identitet ispitanica):
“Dijana: ‘Bila sam na nekoliko konferencija gdje su baš svjedočile osobe koje su trebale biti pobačene zbog silovanja, ali su majke odlučile zadržati trudnoću. To su prekrasne osobe, koje svjedoče o tome kroz svoj život i blagoslov su drugima’.
Ora: ‘Ja imam prijateljicu koja je začeta silovanjem, ona je majka danas sedmero djece. Mi gledamo usku sliku’.”
Intervjui provedeni na takvom uzorku mogu dati uvid u raspon mogućih stavova o pobačaju, ali broj osoba koje su izrazile pojedini stav nikako ne može biti podloga za donošenje smjernica za bilo koji zakon. No upravo to je Pađenova istraživačka metoda kojom se koristi u disertaciji. U analizi odgovora ispitanica navode se frekvencije pojedinih odgovora, odnosno prebrojavaju se oni koji su izrazili određeni stav, što se kasnije bez imalo ograđivanja koristi kao temelj za donošenje preporuka budućeg zakona. Na primjer, “S obzirom da su se svi ispitanici složili da je postojeći propisani sastav stručne etičke komisije zadovoljavajući, nema ga potrebe mijenjati u novom zakonu” ili “Tijekom razgovora nije se stekla kritična masa argumentacije koja bi opravdala feticid”. Doktor Pađen tako na mjestu predviđenom za znanstveno istraživanje koristi metodologiju marketinga kozmetičkih kompanija koje pokušavaju prodati svoje proizvode navodima poput “Šest od deset žena primijetilo je smanjenje bora u samo tri tjedna korištenja nove kreme”. Uzorak Pađenovog doktorata još je manje uvjerljiv temelj za generalizacije od tih poslovičnih šest žena kojima su nestale bore, s obzirom na stavove i hobije spomenutih ispitanica. No čak i da je uzorak pomnije odabran i transparentnije predstavljen, kao što u prigovorima pišu Petričušić, Vuković Horvat i Đurđević, takvim istraživanjem nije moguće odgovoriti na glavnu hipotezu (koja je besmislena) i iz nje izvedena istraživačka pitanja koja čine okosnicu disertacije.
Europski, kad nam paše
U preporukama budućeg zakona, Pađen se koristi usporedbom s “prosječnim europskim zakonom”, ali čini se da to radi samo onda kada mu je to po volji. Autorova pristranost posebno upada u oči kod teme regulacije plaćanja pobačaja, gdje on doslovno preuzima frazu jednog od ispitanika koji je izjavio kako trudnoća nije bolest i tako opravdao svoj stav da pobačaj ne bi trebao biti besplatan. Pa tako Pađen nekoliko stranica kasnije piše: “Činjenica je da trudnoća nije bolest i da prekid trudnoće ne smije u praksi ispasti zamjena za kontracepciju. Stoga plaćanje zdravstvene usluge pobačaja, čemu naginju i ispitanici, koje je osobni odabir trudnice, odnosno njen slobodni izbor, čini se kao razumno rješenje kao i za brojne druge zdravstvene usluge izvan dosega zdravstvenog osiguranja, odnosno ne postoje valjani argumenti kojima bi se uvođenje besplatnog pobačaja u novi zakon opravdalo, iako takvo rješenje postoji u prosječnom europskom zakonu”. Odjednom ne valja taj “prosječni europski zakon” kojemu Pađen inače toliko stremi. I tako Pađen presuđuje da bi novi zakon trebao propisivati da troškove pobačaja snosi sama trudnica kada se radi o pobačaju na zahtjev, osim u slučaju socijalno ugroženih. Sličnim metodama se zaključuje i da je aktivizam u obliku moljenja ispred bolnica rijetka pojava u Hrvatskoj “koja do sada nije kulminirala većim ekscesima”, i da je takva vrsta građanskog djelovanja u demokratskim društvima dopuštena, iako i sam navodi primjere članica Europske unije u kojima su takve aktivnosti zabranjene.
Pristranost autora i njegovog uzorka vidljiva je i iz citata liječnika koji su svjedočili zloupotrebama položaja članova etičkih povjerenstava zbog kojih su odobravani pobačaji u visokoj trudnoći, dok među “pro-choice” liječnicima u Pađenovom uzorku nema onih koji su svjedočili zloupotrebama u suprotnom smjeru. Primjeri nedostupnosti pobačaja u praksi unatoč onome što piše u trenutnom zakonu dobro su poznati i istraženi, pa se Pađen mogao barem pozvati na te podatke, ako se već u intervjuima nije potrudio zahvatiti liječnike voljne govoriti o toj temi koja je od presudne važnosti za dostupnost pobačaja u praksi. Dapače, u disertaciji bez ikakvog komentara prolazi podatak da Hrvatska ima najmanji broj evidentiranih pobačaja u Europskoj uniji nakon Poljske i Irske koje imaju daleko strože zakone, te da se broj pobačaja u Hrvatskoj smanjuje, što kao veliki problem ističu svi uloženi i odbačeni prigovori koje su sastavile Đurđević, Petričušić i Vuković Horvat. Pađen čak piše i da metoda kojom će se omogućiti pravo na dostupnost pobačaja u bolnicama u kojima većina liječnika ima priziv savjesti “nije relevantna” za njegov rad.
U ovom formatu moguće je ukazati samo na ključne nedostatke Pađenovog rada, a bitnih nedostataka ima još puno. Tome svjedoči čak dvadesetak stranica prigovora profesorica Petričušić i Vuković Horvat, koje autoru zamjeraju još niz upitnih metodoloških postupaka, nedostatak teorijskog okvira, potpuno zaobilaženje relevantne literature hrvatskih konstitucionalista i radova vezanih uz pitanje priziva savjesti i tako dalje. Profesorica Đurđević zaključuje kako “sve navedeno ukazuje da je doktorski rad na razini lošeg stručnog rada čiji dijelovi niti zaključci ne bi prošli recenziju za objavu niti u jednom kredibilnom znanstvenom časopisu”.
O tome kako je tekla obrana disertacije u ponedeljak izjavu nam je dala profesorica Branka Galić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je bila prisutna na javnoj obrani. Nakon što je profesorica Petričušić postavila pitanje zadovoljava li kandidat formalne uvjete za obranu rada, je li prije provedbe istraživanja podnio zahtjev etičkom povjerenstvu i je li zadovoljio uvjet jednog objavljenog znanstvenog rada iz područja kojim se bavi u doktorskoj disertaciji, nitko od članova povjerenstva nije ništa rekao, a Pađen je odgovorio da je valjda zadovoljio sve uvjete ako je došao na obranu, ispričala nam je Galić.
Profesorica Galić je u pauzi s kolegicom Petričušić otišla do voditelja referade za poslijediplomski studij, kojem su postavile ista pitanja, na što je on odgovorio da Pađen nije dostavio prijavu istraživanja na etičko povjerenstvo. Galić je na obrani pitala Pađena kako može zaključivati na temelju podataka prikupljenih na neprobabilističkom uzorku, na što je Pađen odvratio da je ta analiza tu samo radi ilustracije, dok je iz nekoliko stotina stranica doktorata jasno da ti podaci čine jedan od ključnih načina opravdavanja sadržaja novog zakona. Kada je Galić pitala Pađena zašto predlaže model u kojem žene same snose troškove pobačaja, ako većina članica Europske unije ima suprotnu praksu, Pađen je odgovorio da njegovi ispitanici kažu da trudnoća nije bolest. Dakle, podaci su tu za ilustraciju, ali i za donošenje krucijalne preporuke koja u praksi može imati, i već ima, efekt smanjene dostupnosti pobačaja. Galić je postavila pitanje zašto nije napravljena nikakva analiza po pitanju priziva savjesti kada je poznato da zakon u praksi blokiraju liječnici koji odbijaju izvršiti pobačaj, na što nije dobila jasan odgovor. Također je uputila prigovor metodologiji usporedbe hrvatskog zakona s “europskim prosjekom”, dok se iz analize ispuštaju na primjer Slovenija i Srbija koje su naslijedile isti zakon kao i Hrvatska, a imaju drugačiju praksu, na što također nije dobila jasan odgovor.
Tragične lekcije
Iako se obilni materijal za cinične dosjetke iz svega navedenog nudi sam, za kraj komentara o ovoj temi puno je prikladnije citirati profesoricu Đurđević, koja je u prigovorima upozorila da “pretendiranje davanja prijedloga pravnog okvira de lege ferenda, na temelju ovako manjkavog rada bez znanstvene podloge predstavlja ugrozu za temeljna ljudska prava i postojeći pravni okvir”. Posebno je naglasila i “odgovornost koju ima svaki/a znanstvenik/ca, zakonodavac ili stručnjak/inja u interdisciplinarnom području europskog, ustavnog te medicinskog prava i medicine zbog neposrednih ili potencijalnih zahvata u temeljno ljudsko pravo na zabranu mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg ponašanja, pravo na dostojanstvo i pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života koji implicira svaki reformski prijedlog ili zakonodavna izmjena u ovom području. Naime, ocjena znanstvenog rada u ovom slučaju ne provodi se samo iz prizme stjecanja akademskog stupnja doktora znanosti utvrđivanjem da je kandidat savladao znanstvenu metodologiju i postao stručnjak u predmetu disertacije. Puno važnije su tragične lekcije koje su u Europi i Hrvatskoj očitane kako kroz niz primjera gubitka života, zdravlja i psihičkog i fizičkog integriteta gubitka života žena zbog neodgovarajuće pravne regulacije pobačaja, kao i nedostataka u pružanju odgovarajućih zdravstvenih usluga na institucionalnom nivou te konkretnih propusta nadležnih zdravstvenih ustanova i liječnika, kao i nadležnih sudova, a koje su ovjekovječene u presudama Europskog suda za ljudska prava protiv niza europskih država, a čiju pravnu analizu pristupnik mahom izostavlja u disertaciji. Za ovakve kvaziznanstvene prijedloge koje imaju potencijal u određenom političkom kontekstu biti zlouporabljeni odgovornost ne snose samo sudovi i liječnici, niti samo zakonodavac i predlagatelj zakona, već i znanstvenici koji su validirali ovakve neznanstvene pristupe. Stoga je na članicama i članu ovog povjerenstva ogromna odgovornost, kao i na članovima Vijeća Pravnog fakulteta u Zagrebu prilikom ocjene i prihvaćanja predmetnog izvješća”.