Nedavno smo pokrenuli rubriku “Preporuka petkom” u kojoj objavljujemo književne preporuke bez ograničavanja godinom izdanja ni žanrovima. Nakon preporuke SF romana “The Traitor Baru Cormorant”, Luka Kostić nam preporuča knjigu Davida Graebera “Dug: Prvih 5000 godina”, a idućih tjedana vas čekaju ljetno-prigodne preporuke literature o radu, lijenosti i dokolici.
David Graeber je bez sumnje jedan od najutjecajnijih antropologa posljednjih 20 godina; od popularne kulture, aktivizma, ekonomske i antropološke teorije, teško je zamisliti polje u kojem se njegovo djelovanje nije odrazilo barem na neki način. Dakako, on se prvi ne bi složio s tim, ne iz lažne skromnosti već zbog predanosti ideji kolektivne akcije. Graeber je bio profesor antropologije na London School of Economics, ali je široj javnosti jednako (ako ne i više) poznat kao aktivist i jedan od začetnika Occupy Wall Street pokreta. Namjerno ne pišem anarhist, jer je sam rekao da anarhizam vidi kao nešto što se radi, a ne identitet i molio da ga se ne zove antropologom-anarhistom.
Preminuo je 2. rujna 2020., prije nego što je objavljena “Zora svega: nova povijest čovječanstva”, koju je napisao zajedno s arheologom Davidom Wengrowom. Riječ je o svojevrsnom nastavku njegove seminalne studije “Dug: prvih 5000 godina”1, monografije koja ga je u jednom trenutku ispalila u sferu popularne kulture kao svojevrsnog Žižeka antropološke teorije. “Dug” je usmjerio Graeberovu znatiželju i istraživanja prema temama i argumentima koje će do svojih logičkih ishoda dovesti “Zora svega”; u njemu Graeber dekonstruira (koristim ovu riječ namjerno, svjestan koliko se često koristi kao prečac, bez brige o njenom punom značenju) povijest novca, konkretno povijest jedne specifične ideje onoga što novac i, u širem smislu, ekonomija, znače.
U ime duga
“Dug” započinje osobnom anegdotom koja je Graebera, između ostaloga, inspirirala da krene sa svojim studioznim istraživanjem. Naime, u razgovoru s jednom odvjetnicom i aktivistkinjom, Graeber se dotakao problema duga Globalnog juga i neoliberalnih institucija protiv kojih se borio u sklopu anti-globalizacijskog pokreta početkom 21. stoljeća. Nakon što se njegova sugovornica sablaznila idejom da netko, pogotovo kada je riječ o državi, može ne vratiti svog dug, Graeber si je postavio pitanje: “Kako je moguće da jedno naizgled pošteno ljudsko biće može opravdati sve, pa čak i masovno umiranje djece, glad i ljudsku bijedu, zbog te svete ideje duga?”.
Odgovor je, dakako, gotovo pa nemoguće kompliciran i nalazi se u 534 stranice objavljenog teksta. Graeber u ovom hibridu antropološke teorije, etnološkog istraživanja, ekonomske historiografije i političkog pamfleta studioznim pregledom raznih oblika društvenih uređenja dolazi do nekoliko fascinantnih zaključaka. Prije svega, ekonomija do kraja 19. stoljeća nije postojala kao zasebna znanost koja proučava nekakvu odvojenu društvenu sferu, a ono što se danas podrazumijeva pod tom naizgled prirodnom i vječnom riječju zapravo je ideja neoklasične ekonomije, koja ima svoju povijest, snažnu ideološku komponentu i nije pala s neba. Drugim riječima, ideje novca, trgovine, duga i kamata, oprosta istog i razmjene postojale su kroz ljudsku povijest otkako znamo za pismo i otkako je možemo mapirati kroz izvore koji su nam na raspolaganju, ali ideja da postoji ideološki neutralna disciplina koja objašnjava te fenomene koji su jasno omeđeni od drugih dijelova društva od prapovijesti do danas, je mit.
Namještena igra
Crpeći iz svog bogatog antropološkog iskustva – što teoretskog, što praktičnog (nekoliko godina proveo je na Madagaskaru) – Graeber skicira puno kompleksniju sliku raznih ne-europskih društava koji “ekonomiju” nikada nisu odvajali od drugih društvenih praksi poput vjenčanja i sprovoda, seksa i nasilja, religioznih rituala i ratova. Isto vrijedi i za današnju ideju ekonomije, piše Graeber citirajući “velike” autore klasične ekonomije poput Adama Smitha koji se za života nisu ni nazivali ekonomistima jer ekonomija nije postojala kao disciplina. Čak su i ti rodonačelnici današnje ekonomske ortodoksije smatrali da ne postoji tržište bez države, ali danas sasvim učestalo među ekonomistima nailazimo na ideju da je riječ o međusobno sukobljenim silama. Drugim riječima, ni dan danas, u periodu takozvanog kasnog kapitalizma, kada smo više-manje internalizirali osnovne ideološke postavke neoklasične ekonomije i neoliberalnog političkog projekta, ne postoji “ekonomija” kao zasebna društvena djelatnost koja, pod jedan, ne ovisi o masovnom državnom aparatu i prijetnji nasilja i, pod dva, funkcionira neovisno o specifičnim kulturalnim, političkim i etičkim praksama.
Drugim riječima, Graeber, kao i svaki dobar humanist, zna da je “ekonomija” jednako, ako ne i više, ideološki koliko i znanstveni termin, pogotovo promatramo li kontekst neoliberalne doktrine od njezinog začetka u osamdesetima pa sve do (naizgled) kraha velikom krizom 2008. Upravo zato “Dug” funkcionira jednako efektivno kao znanstvena monografija, ali i kao poziv na pobunu. Uostalom, ako termini poput duga, kamate, hipoteke i dionica nisu neutralni ili “znanstveni” već duboko ideološki, što nas sprečava u tome da ih redefiniramo, pogotovo u vremenu kada njihova tobožnja neutralnost opravdava sve veće bogaćenje sitne skupine ljudi na teret sve siromašnije većine? Ako je ideja da se svi dugovi moraju vratiti ne samo ideološki mit, već u direktnoj kontradikciji s većinom povijesnih podataka, zašto bi tisuće obitelji morale drhtati od straha da će im zbog dugova banka oduzeti dom? Ako su pravila igre namještena tako da koriste jednima (bogatima), a štete drugima (siromašnima), zašto i dalje igramo tu igru i poštujemo njena najokrutnija pravila?
“Dug” je ambiciozno djelo koje ima svoje manjkavosti – neke od metodoloških omaški predmet su brojnih kritika, ali to ne mijenja činjenicu da je “Dug” esencijalno štivo, i to ne samo za povjesničare, antropologe ili entuzijaste oko povijesti novca i kapitalizma. Čitati “Dug” znači uhvatiti se u koštac s kompliciranom poviješću u službi borbe protiv esencijalizacije i naturalizacije povijesti, protiv ideologije i načina na koje je ona instrumentalizirana ne bi li se opravdali najgnusniji nasilni činovi.
- Fraktura, 2013., s engleskog preveo Damir Biličić [↩]