U iščekivanju hrvatske premijere novog filma Gorana Devića “Paviljon 6”, koji je nedavno završio u vijestima kao prvi hrvatski film čija je prava za prikazivanje otkupio BBC, Filip Peruzović preporuča njegov hvaljeni film “Buffet Željezara” iz 2017. Taj je film ovih dana i protiv svoje volje postao aktualan, jer dok čitamo o stečaju Varteksa i neizvjesnim sudbinama njegovih radnica i radnika, u “Buffetu željezara” možemo dobiti gorak uvid u ono što ih čeka.
Šezdesetjednominutni opservacijski dokumentarac “Buffet željezara” ime je dobio prema istoimenom bifeu pred ulazom u propalu Željezaru Sisak, koji osim napitaka i jednostavnih jela već odavno poslužuje osjećaj beznađa i neumitnosti sudbine. Naime, njegovi vlasnici Erna i Dževad u poznim pred-penzijskim godinama prisiljeni su staviti ključ u bravu i otići u Njemačku, zbog toga što više nemaju koga posluživati. Ugostiteljski objekt koji su posjećivale radnice i radnici jednog od najvećih industrijskih giganata u ovom dijelu Europe i pred kojim se, Erninim riječima, nekoć nije moglo prolaziti od količine ljudi koja se mimoilazila na predajama smjene, sada posjećuju tek još rijetki slučajni prolaznici i oni koji jednostavno nemaju gdje drugdje otići. Jedino što nedostaje za upotpunjavanje osjećaja pustoši kojim je impregniran Devićev film je kotrljajući grm karakterističan za američke vesterne. Vrijeme u njemu teče sporo, a kave, pive i rakije se rastežu dok u mirnom i nenametljivom “muha-na-zidu” pristupu pratimo posljednjih šest dana u postojanju bifea, a zapravo i cijelog jednog načina života. Na terasi kafića izmjenjuju se slučajni prolaznici i rijetke preostale stalne mušterije koje se, svjesno ili nesvjesno, od njega dolaze oprostiti.1
Skrivena kamera
U razgovorima se preturaju mnoge teme, od dolaska stranih radnika, preko iznosa mirovina do neumitnog pretresanja propasti Željezare Sisak. Dević pušta razgovore da teku i traju, te se nakon nekog vremena počinjemo osjećati kao da i mi sjedimo za jednim od okruglih stolova na terasi, te u nedostatku boljeg posla prisluškujemo ostale goste. To je posljedica toga što je film lišen gotovo ičeg artificijelnog i namještenog te odaje dojam kao da je sve zabilježeno skrivenom kamerom koje nitko nije bio svjestan.
U tom se polaganom odvijanju stvarnosti ne izbjegavaju niti trenuci u kojima mušterije razotkrivaju manje laskave aspekte svojih ličnosti. Dević vrlo pažljivo izbjegava zamku pretjeranog glorificiranja svojih protagonista i naivnog crno-bijelog portretiranja u kojima su radnice i radnici nevine i uboge žrtve zločestog sistema bez ikakvih mana. Tako ne oklijeva niti prikazati ksenofobični ispad dvojice gostiju, koji pametnim rezom zaustavlja prije nego krenu u glorifikaciju Hitlera, ili u drugoj situaciji gotovo pa fizički sukob jednog gosta i gošće kafane. Situacija je na rubu incidenta, kao što to zna biti kada ljudi previše popiju, ili kada ih težina egzistencije toliko stišće da im treba neki ispušni ventil zbog čega će nastradati prva osoba koja naiđe. “Buffet željezara” nam na suptilan i nimalo didaktičan način pomaže razumjeti zbog čega se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju, te nakon gledanja tog filma postaje jasno da se iza svake ispijene čaše u kvartovskoj birtiji krije neka uglavnom tragična ljudska priča.
Nisam te još sit kafano
Zbog toga Devićev film u nekom smislu transcendira tematiku i prestaje biti priča o jednoj birtiji, te postaje priča o svakoj birtiji. Isto tako, kroz sudbinu Erne i Dževada ne tematizira samo priču jednog specifičnog para koji nekoliko godina pred penziju ostaje bez posla i mora svoj život početi graditi ispočetka, nego priču svake radnice i radnika koji su se našli u sličnoj situaciji a kakvih, nažalost, u ovim dijelovima Europe ne fali.
Iako veći dio filma uspješno izbjegavaju pretjeranu emotivnost i stoički se nose sa zatvaranjem svog životnog projekta, Erna i Dževad se ipak, svaki na svoji način, slamaju za vrijeme oproštaljke, posljednjeg velikog derneka prije nego što stave ključ u bravu. U istovremeno humorističnoj i tragičnoj sceni Dževad pjeva “I tebe sam sit kafano”, no tijekom izvedbe njegove se oči pune suzama, govoreći suprotno. S druge strane, iza kulisa, u interijeru bifea Erna proživljava svoju emotivnu katarzu dok sluša Dževadovu pjesmu. Postaje jasno da bi oboje bili itekako sretni kada bi njihova “kafana” mogla bar još malo raditi.
No, Dević film ne odlučuje završiti s njima, nego s amaterskom fotografkinjom koju smo već ranije vidjeli kako fotografira interijer bifea te pojedine njegove goste. U zadnjoj sceni filma, kada ju poznanik upita što radi, ona odgovara: “Snimam ovo šta je otišlo kvragu”. U zemlji u kojoj popis propalih tvornica nalikuje odebljem telefonskom imeniku, što drugo preostaje?