Migracije su u posljednjih desetak godina vjerojatno najvažnija politička tema euroatlantskog svijeta i pridruženih satelita. A rasprave koje ju prate, rečeno žargonom suvremenog političkog PR-a, polariziraju društva. Prioritetni status migracija kao teme nije uzrokovan nekim značajnim rastom u kvantiteti u odnosu na prijašnja razdoblja na globalnoj razini. Razloge prije treba tražiti u nedavnoj ekonomskoj povijesti i političko-ideološkim transformacijama zapadnih društava. Nemamo na raspolaganju ni kompetencije ni prostor da se ovdje pozabavimo tim epohalnim zaokretima i svim kompliciranim kauzalnim odnosima koji ga čine. Pažnju ćemo ovom prilikom posvetiti samo jednom tipu argumentacije koja pretendira na sedirajuću ulogu u užarenim raspravama o migracijama.
Kao što znamo, najrasprostranjeniji oblici argumentacije kad su u pitanju migracije uglavnom obitavaju u onome što se naziva kulturnom dimenzijom. Pored različitih teorija zavjere koje ćemo ovom prilikom zaobići, protivljenje lagodnijem režimu migracija svodi se uglavnom na kulturnu neusklađenost. Integracija migranata u zapadna društva zbog raznih razloga, tvrde zagovaratelji tvrdih granica, naprosto nije moguća. Ponekad su ti razlozi duboko rasistički, a ponekad se aktiviraju i navodno sociološki razlozi koji ukazuju na nemogućnost zajedničkog života. Bilo kako bilo, prilično je rasprostranjen i politički zastupljen negativan sentiment prema strancima i migrantima diljem Europe i to najizraženiji u onim, mahom provincijskim sredinama, u kojima je broj stranaca zanemariv. Odgovori na takve stavove i politike na drugim dijelovima političkom spektra su raznoliki. Od konkretnog i razrađenog antirasističkog angažmana koji migracije objašnjava širom političko-ekonomskom slikom do srednjoklasnih “kazališnih” aspiracija koje radnike različitih porijekla i rasa u neposrednoj socijalnoj kulisi doživljavaju upravo tako: kao kulisu za samoinscenaciju vlastite progresivnosti i bez imalo brige za ono što se događa u backstageu.
U svim se tim raspravama redovito pojavljuje i argumentacija koja bi trebala odstraniti ideološke zalihe i osobne sentimente uključenih. Argumentacija koja je hladna, racionalna i ekonomska i oslanja se na činjenice. A te činjenice kažu da je europska ekonomija neodrživa bez stalnog priljeva stranih radnika i da više nema mjesta za bilo kakve ideološke sklonosti ili, da se koristimo eufemizmom, individualne idiosinkrazije. Naprosto su radnici potrebni i s tim se svi moramo pomiriti. I oni kojima ti radnici smetaju kao ljudi koje ne žele gledati u svojoj okolini, ali i oni koji relaksirane migracijske politike žele predstaviti kao nekakvu velikodušnost ili dobročinstvo. Iako je, naravno, potonja opcija itekako prihvatljivija, i ona pati od određene vrste deluzije i ne prepoznaje jasnu, hladnu i racionalnu ekonomsku računicu.
Posrijedi je argumentacija koja je sve zastupljenija i na liberalnoj ljevici i koja često funkcionira kao posljednje pribježište u diskusijama s rasističkim raspoloženom desnicom. Možete vi biti rasisti koliko hoćete, ali bez stranih radnika neće biti ni ekonomije ni vas pa izvolite. I nema spora da je početna pretpostavka istinita: ekonomije bi se raspale bez uvoza radne snage. Međutim, tu završava politički domet ovog argumenta. U čemu se griješi? Pa u krivoj predodžbi o ekonomskoj racionalnosti. Da, uvoz radne snage je ekonomski racionalan. Ali ekonomski racionalna jest i inscenacija velikodušnosti u prijemu te radne snage. Zašto? Pa zato što onda radna snaga iskazuje zahvalnost i poslušnost. Ili konkretnije: cijena njenog rada je niska i ne dolazi u pitanje. Što je prilično ekonomski racionalno iz perspektive kapitala. A svoju ulogu u toj racionalnosti igra i zaoštrena migracijska politika koja se kombinira s aktima velikodušnosti: otvara prostor za hipereksploataciju onih pripuštenih. Stara lekcija glasi: ekonomska racionalnost nije podudarna s nekom općom, logičkom racionalnošću. Prožeta je konkretnim interesima i nije nimalo imuna na razne ideološke slojeve. Znaju joj itekako “racionalno” koristiti.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.