Ovog petka preporučujemo zabavan i dan-danas avangardan pamflet “Pravo na lijenost” francuskog socijalista Paula Lafarguea iz 1883., u kojem on žustro napada “religiju rada” i zagovara ograničenje radnog vremena na tri sata dnevno.
Knjižica “Pravo na lijenost” u hrvatskom prijevodu objavljena 2020.1 svojim naslovom može izazvati konotacije self-help literature poput one koja nam nalaže da se ugledamo na Dance i nakon posla se ušuškamo pod dekicu s komadom torte. Međutim, autor “Prava na lijenost”, francuski socijalist Paul Lafargue, već će na prvoj stranici natjerati čitatelje da se ostave torte, a ostatkom teksta i da se pridignu s kauča i zbace dekicu sa sebe u nevjerici da je čovječanstvo prihvatilo ideju rada kao nečeg pozitivnog. Kad bi se “Pravo na lijenost” dramatiziralo, glumac-narator imao bi težak zadatak, jer rafali Lafargueove frustracije su neprekidni, žestoki ali i urnebesni; nešto kao George Costanza s nesebičnim namjerama i još češćim napadajima bijesa i urlanja.
Originalno izdan 1883., pamflet “Pravo na lijenost” može djelovati kao nesistematičan niz prožvakanih uvida o eksploataciji radnika u tvornicama, začinjen gorljivim tonom i tlapnjama o idiličnom životu prije pojave kapitalizma. U svoje vrijeme, međutim, Lafargue je bio pionirski autor čije su ideje utjecale na razne struje marksizma i anarhizma, Keynesove ideje o prekomjernoj proizvodnji, pa onda i niz suvremenih autora/ica koji dovode u pitanje dogmu rada, poput Kathi Weeks u knjizi “The Problem With Work”, Jenny Odell u “How to Do Nothing”, Sarah Jaffe u “Work Won’t Love You Back” ili Davida Graebera u “Bullshit Jobs”. Budući da je Lafargue “Pravo na lijenost” pisao kao politički pamflet ili manifest, oprostit ćemo mu nedostatak sistematičnosti i pokušati izvući najvažnije poante.
Sveta lijenost
Lafargueova nesistematičnost i golema frustracija razumljive su u kontekstu toga da je “Pravo na lijenost” dijelom pisao dok je bio u pariškom zatvoru Sainte-Pélagie zbog svog političkog djelovanja, što mu nije bio prvi ni zadnji put. Rođen na Kubi 1842. u obitelji francusko-kreolskog porijekla, Lafargue je većinu života proveo u Francuskoj, uz neke periode u Engleskoj i Španjolskoj, a politički angažman započeo je kao student medicine, član Prve internacionale i anarhist pod utjecajem Proudhonovih ideja. Ubrzo se pod utjecajem Marxa i Augustea Blanquija s anarhizma preobratio na marksizam i ostatak života posvetio je širenju Marxovih ideja među francuskim radnicima. U Londonu je kao gost u kući Karla Marxa upoznao njegovu kćer Lauru s kojom se vjenčao 1868. i surađivao na prevođenju Marxovih radova na francuski, a 1911. Laura i Paul istovremeno su izvršili samoubojstvo u dobi od 66 odnosno 69 godina. Lafargue je bio jedan od osnivača Francuske radničke partije, a zbog sudjelovanja u štrajkovima i drugim tada ilegalnim aktivnostima više puta je zatvaran. 1891. godine postao je prvi socijalist izabran u francuski parlament u Lilleu, iako je u tom trenutku bio u policijskom pritvoru. Njegovo najvažnije djelo “Pravo na lijenost” doživjelo je 17 reizdanja za vrijeme Ruske revolucije 1905.
“Pravo na lijenost” u velikoj se mjeri oslanja na opreke, između npr. barbara i Rimljana ili domorodaca i kolonizatora, kako bi se naglasila suprotnost između navodno prirodnog stanja dokolice i nametnutog rada. Kapitalizam je natjerao ljude da po cijele dane rade teške fizičke poslove i skupo plaćaju smještaj u neljudskim uvjetima, a Lafargue vjerno dočarava posljedice takvog rada na zdravlje radnika. “Bilo bi puno bolje širiti zaraze i trovati izvore nego podići kapitalističku tvornicu usred ruralnog kraja. Uvedite tvornički rad i zbogom radosti, zdravlju i slobodi; zbogom svemu onome što život čini prekrasnim i vrijednim življenja”, kaže on. Iako su se uvjeti života, rada i stanovanja barem u dijelu svijeta do danas znatno poboljšali, jasno je da se radi o opisu nastanka današnjeg društvenog sustava koji je u suštini ostao isti. Nevjerojatno je čitati argumente “buržujskih ekonomista” iz 18. i 19. stoljeća koje navodi Lafargue, i u njima vidjeti identične floskule o stvaranju radnih mjesta, produktivnosti i napretku kakve slušamo danas.
No ono što Lafargueu ne ide u glavu je zašto radnička borba nije usmjerena protiv samog rada. Dapače, umjesto da se proletarijat bori protiv te “najgore vrste ropstva”, umjesto da se bori za više dokolice i za svoj udio u bogatstvu koji stvara, on se bori na “pravo na rad”, čime “izdaje svoje instinkte i prezire svoju povijesnu misiju”. Lafargue očajava nad takvim proletarijatom: “Kao da kažu ‘Nije glad, već žar za radom to što nas muči’!”. Čak ni razvodnjene ideje o skraćivanju radnog vremena na 12, pa 10 sati dnevno nisu došle od radničkog pokreta, već od predstavnika vlasti koji su uvidjeli da radnici ipak bolje rade kad nisu potpuno iscrpljeni: “Teško je i pomisliti da su sinovi heroja Jakobinske diktature dopustili sebi da budu degradirani religijom rada do te mjere da od 1848. godine kao revolucionarnu pobjedu prihvaćaju zakon kojim se tvornički rad ograničava na dvanaest sati. Pravo na rad proglašavaju revolucionarnim principom. Neka se srami francuski proletarijat!”.
Umjesto da se bore za pravo na rad i svojim zahtjevima ostanu unutar područja koje diktira buržujska ekonomija, radnici bi se trebali boriti za svetu lijenost, piše Lafargue: “Jahve, bradati i ljuti bog, dao je svojim vjernicima vrhunski primjer idealne lijenosti; nakon šest dana rada on se odmara cijelu vječnost.” Lafargue često odlazi u satiru pa govori o “nastranoj strasti radnika za radom” koju je potrebno obuzdati, o “poroku rada” i radnicima u kojima cvjeta “bijesna ludost za radom”, pa im poručuje: “O, idioti, upravo zbog toga što vi previše radite, industrijska se oprema sporo razvija” i preporučuje podizanje plaća, ograničenje rada na 3-4 sata dnevno i tjeranje kapitalista da usavrše strojeve. Pretjerivanje u opisima razuzdane strasti za radom na momente djeluje kao da Lafargue opisuje neki alternativni svemir u kojim radnici nisu primorani raditi “u kužnoj atmosferi kapitalističke tvornice”, nego to zaista sami žele.
Religija rada
Sva ta satira Lafargueu služi prvenstveno za razbuđivanje radničkog pokreta, jer “religija rada” na koju su radnici nasjeli nije njihov izum. Glavni promotori religije rada su ekonomisti, svećenici i “moralisti” kao što su Victor Hugo i Auguste Comte, a Lafargue ih naziva debelim plaćenim slugama kapitalističke klase koji “bogu napretka spjevaju odvratne pjesme”. Oni su ti koji su radu pridali auru svetosti, a pravo na kapitalističku eksploataciju prodali pod “prava čovjeka”. Dok ekonomisti i svećenici radnicima ponavljaju da moraju raditi kako bi povećali društveno bogatstvo, Lafargue prevodi njihove riječi: “Radite, radite, noć i dan. Radeći povećavate svoje siromaštvo, a vaša bijeda oslobađa nas toga da vam rad namećemo silom zakona”. Dok zakonsko nametanje rada zahtijeva nasilje i uzrokuje previše buke, glad je miran, tih i stalan pritisak: “Radite, radite proleteri, da biste povećali društveno bogatstvo i svoje osobno siromaštvo; radite, radite kako biste postajući siromašnijima imali više razloga da radite i postanete bijedni. Takav je neumoljivi zakon kapitalističke proizvodnje”.
Dok su glavne Lafargueove ideje bile daleko ispred svog vremena, ima i momenata koji su dosta loše ostarjeli, poput idealizacija “primitivnih” društava u kojima svi sretno “motaju cigarete na suncu”. Prema njemu, plemeniti divljaci živjeli su život u miru i slozi sve dok kršćanski misionari nisu stigli i uvezli im “kletvu rada”. Narodi koji nisu zaraženi porokom rada imaju divnu smeđu put “kao kesten”, snatri Lafargue, savitljivi su i vitalni, a naše pretkinje iz starih priča po cijele su dane pjevale, uživale u zdravoj strasti i “bezbolno rađale zdravu i krepku djecu”. Ove naivne generalizacije prožete seksističkim i rasističkim sentimentom danas djeluju odbojno, ali ako smo iste stvari oprostili mnogima drugima, oprostit ćemo i Lafargueu, a umjesto toga se fokusirati na njegove glavne poruke koje su i danas relevantne.
U posljednjem poglavlju “Nove pjesme za novu muziku”, Lafargue se raspištoljio u zabavnom opisu budućeg svijeta, u kojem će radnici biti posvećeni lijenosti i osjećaju ponosa i neovisnosti koji iz nje proizlaze, dok će kapitalisti biti prisiljeni naučiti se disciplini tako što će raditi u klaonicama, trijebiti muhe i čistiti toalete javnih institucija. Radnici će biti posvećeni tjelovježbi i umjetnosti, ali prije svega odmoru. Da bi to bilo moguće, osim same promjene društvenog ustroja i skraćivanja rada na tri sata dnevno, bit će potrebno raditi i na iskorjenjivanju ideologije rada.
“Religija rada” o kojoj satirično govori Lafargue bitan je dio ideologije suvremenog kapitalizma, odnosno vjera u krilaticu “što više rada, to bolje”. Čak se i aktivnosti koje ne bi trebale imati nikakve veze s radom “odrađuju”, hobiji se pretvaraju u dodatne poslove, a rijetko tko se još zna odmarati bez zlokobnog osjećaja krivnje. Iako su radnike o kojima piše Lafargue mučili drugačiji problemi, i on je bio svjestan da će biti potrebno raditi (!) na usvajanju drugačijih vrijednosti. Radnike će trebati tjerati da konzumiraju dobra koja su proizveli i da prihvate svoje prirodno stanje dokolice u kojem će uživati u porocima i odbaciti “vrline” koje su bili prisiljeni naučiti. Za to je prvi korak promijeniti osnovni politički zahtjev: “Ako želi iz svog srca iskorijeniti porok koji njime vlada i ponižava njegovu prirodu, radnička klasa se mora podići u svojoj strašnoj snazi, ne da zahtijeva Prava čovjeka, koja nisu ništa drugo do prava na kapitalističku eksploataciju, ne da zahtijeva Pravo na rad koje je tek pravo na bijedu, već da iskuje prkosan zakon kojim se svakom čovjeku zabranjuje da radi više od tri sata dnevno. Zemlja, stara zemlja, dršćući od radosti osjetit će tada kako novi univerzum kliče s njom.” Dotad, ovisno o vremenskim uvjetima, pokušajmo što češće s onom dekicom i tortom, ili ventilatorom i gemištom nakon posla, bez ikakve grižnje savjesti.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
- Što čitaš?, prevela Đurđica Ercegovac [↩]