Tijekom Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine dogodio se jedan od zanimljivijih medijskih fenomena u nedavnoj hrvatskoj povijesti. Same Igre često zbog tradicije, dinamike godišnjih odmora, nastupa domaćih sportaša ili nekog četvrtog razloga pobude ili obnove zanimanje za one sportove koji se uobičajeno nazivaju malima i koje uglavnom prati uža zajednica vezana uz te sportove. S obzirom na to da na programu javne televizije Igre “idu” neprekidno cijeli dan, pasionirani i oni manje pasionirani gledatelji većini sportova daju šansu. Možda ih, kako smo naveli, zaintrigira potencijalna medalja domaćeg sportaša, možda egzotika samog sporta, a možda im zvučna kulisa predstavlja nešto ugodnije ozračje za kućanski rad ili popodnevni san, ovisno što su im raspored i društvena sudbina namijenili.
I uglavnom ti susreti s malim sportovima na Igrama ostanu dio intimnog ekosustava ili se eventualno podijele u užem društvu ako se ostvari kakav nacionalno prepoznatljiv rezultat. Međutim, s jedrenjem se na tim Olimpijskim igrama prije osam godina dogodilo nešto prilično neočekivano. Već nakon par minuta praćenja natjecanja na programu HRT-a bilo je jasno da se ne radi o uobičajenom sadržaju. Ugodan ženski glas koji tonom, dikcijom i upućenošću precizno navigira pažnju gledatelja bez obzira na njihovu prethodnu razinu znanja o samom sportu, pravilima, tradiciji i favoritima, a istovremeno precizno odražava dramaturgiju i neizvjesnost tog kolopleta vještine, mora i vjetra. Radilo se o Zrinki Grancarić, dotad prilično nepoznatoj novinarki.
Ali njen status se vrlo brzo počeo mijenjati. I to vrlo rijetkom putanjom “odozdo”. Gotovo da nije bilo večernjeg susreta na piću tih dana u najrazličitijim društvima i okruženjima u kojima netko nije postavio pitanje: “Ma jeste li gledali jedrenje? Jeste čuli onu ženu kako sjajno prenosi?” Na to pitanje bi svi odgovarali potvrdno i često s još izraženijom dozom entuzijazma. Oduševljenje se širilo usmenim putem i već koji dan kasnije mogli ste slučajno na ulici, u javnom prijevozu ili kafiću uhvatiti vrlo sličan razgovor o Grancarić. Iskreno i autentično oduševljenje u narodu polako se i stidljivo preselilo i na portale da bi nakon pohvalnih reakcija tamo uhvatilo maha. Grancarić je postala neka vrsta nacionalne zvijezde, a taj komentatorski uspjeh joj omogućio i karijerno avansiranje i danas redovito vodi političke emisije na javnom servisu.
Ishod naglog skoka popularnosti spomenute novinarke nije nam naročito interesantan. Društveno, pa dijelom i politički, značajno su zanimljiviji razlozi tog naglog skoka ili barem potreba za takvim ili sličnim sadržajem. Trenutno su na rasporedu Olimpijske igre u Parizu i još nisu i vjerojatno neće polučiti sličan televizijski učinak kao u slučaju Grancarić, ali takav oblik sadržaja čini se još oskudnijim i društveno potrebnijim u 2024. godini nego što je bio 2016. godine. Naime, pri prijenosima većeg broja malih sportova Hrvatska radio-televizija je angažirala stručnog sukomentatora. Uglavnom se radi o trenerima, bivšim igračima ili sportskim radnicima bliskima pojedinom sportu. Usput, angažirana je i sama Grancarić koja je nas je opet prilično uvjerljivo vodila kroz streličarsko natjecanje do bronce Mirana Maričića. Ono što u tim prijenosima nevjerojatno osvježava je razlika u tempu, intenzitetu, naglascima pa i histeriji u odnosu na medijske sadržaje kojima smo svakodnevno okruženi i doslovno okupirani.
I ta razlika uopće ne ovisi o govorničkim vještinama i elokvenciji samih stručnih sukomentatora koja je uglavnom na prilično zadovoljavajućoj razini. Zapravo se tijekom tih prijenosa nalazimo u svojevrsnoj društvenoj oazi. Nalazimo se u barem zamišljenoj pauzi od ekonomije. Ili u kratkoj epizodi društva “nakon ekonomije”. S obzirom na to čime se bave i koliko su njihovi sportovi slabo praćeni i plaćeni, ti stručnjaci jako dobro znaju da se njihovo znanje ne može monetizirati. Oni govore tempom koji je lišen refleksa zasnovanih na ekonomskom seciranju i organiziranju naše pažnje. Nisu podložni tome da reagiraju na “matematizaciju” naše pažnje i njene podatkovne analize u svrhu što brže prodaje i realizacije profita. Oni govore ono o čemu znaju i tempom koji ne zna za prijelomne vijesti, lajvove na portalima, brojeve klikova, efektne saundbajtove koji nam objašnjavaju svijet ili barem taj novinski ciklus. Oni govore tempom društvenih zaliha koje ostanu nakon ekonomije. A s obzirom na to da se radi o malim sportovima, nisu ništa dužni ni nacionalnoj mitologiji pa smo lišeni i slojeva patetike. Ako vam posao, obveze i ekonomija kao takva to dopuštaju, prebacite na drugi program kad su mali sportovi na repertoaru. Čak i ako vas nimalo ne zanima. Osvježava i opušta.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.