Ne pomaže ukazivanje na starogrčku povijest, nije od velike vajde ni usmjeravanje na razvoj perspektive u povijesti slikarstva, a kamoli da ulogu igra višestoljetna kršćanska aproprijacija drugih tradicija, često ognjem i mačem. Fragilnost i nadurenost kršćanskih dušebrižnika povodom sporne scene s otvaranja Olimpijskih igara samo je štit od spominjanja tekućih ratova i genocida, štrajkova radnika koji su na i oko otvaranja radili i gentrifikacije dijelova Pariza. I ništa više.
Prema drevnoj tradiciji, svi ratovi se pauziraju čim krenu Olimpijske igre. Ove aktualne u Parizu, međutim, otvorene su samo zato da bi jedan specifičan rat – otpočeo. Takav je makar bio dojam nakon svečanosti njihova otvaranja prošli tjedan. Naravno, riječ je pritom o kulturnom ratu, a sve je prouzročio jedan naizgled bezazleni igrokaz. Sigurno znate osnove te priče, jer se danima zatim nije mogla nikako izbjeći.
Uglavnom, onda vam je poznata i argumentacija suprostavljenih tabora. Fragilniji kršćani ustvrdili su da ih je predstava gadno uvrijedila, rugajući se Isusu. Fatalna je ispala scena s izvođačima okupljenim za nekakvim dugačkim stolom. U sredini, pak, isticao se jedan poznati drag queen u kostimu grčkog boga Dioniza. No budni molitelji ne daju se prevariti kad je u pitanju društvo za trpezom, nego znaju da se prizor tiče njihove kuhinje. Ustvari, da je večera tu već poslužena, i to Isusova zadnja na slobodi. Nema veze što je uzvanika u Parizu bilo 17, a u Jeruzalemu svega 13. Ne bi se organizator usudio ovako poniziti muslimane – zavapio je potom mnogi Isukrstov sljedbenik.
U tu poredbu ugrađeno je vidno kajanje zbog navodne kršćanske miroljubivosti u današnjici. I, ništa manje, žaljenje za vremenima kad se evanđelja zastupalo ognjem i mačem. Nije to ni tako kratko trajalo, ako ćemo pravo, nego sve od poranog Srednjeg vijeka do 20. stoljeća. A sad svoje argumente za raspravu iznose i liberali, standardno pribrani. Ta ipak je Dioniz stariji od Isusa, a Grci su smislili Igre. Ne samo toga svog boga vina i provoda, omame i plodnosti.
Nadalje, sporan je i napadni udio queera u onako dizajniranom otvorenju. Pobornici nadurenog kršćanstva inzistiraju na tezi da je time i sam Krist proglašen za ordinarnu pederčinu. I sad ti njima objasni da su Grci u svoje vrijeme i od toga bili stvorili umjetnost. A zna se što su Grci tad značili u, s oproštenjem, regiji. Figurirali su kao glavni trendseteri, opinionmejkeri, kulturtregeri. Konačno, sudionici ove diskusije bi se uvijek iznova vraćali na pitanje samog porijekla one sjedeljke u Parizu.
Pitanje perspektive
Otkako je Leonardo da Vinci potkraj 15. stoljeća naslikao slavnu Posljednju večeru, nije se za njom toliko prašilo. Točnije, za njezinom ikoničkom kompozicijom kakvu su mnogi razrađivali prije i poslije, ali nitko tako efektno. Jasno, apostoli se nisu imali razloga gurati onako s jedne strane trpeze. Leonardo tu slijedi neke starije pokušaje scenolikog prikaza, aktere dosljedno okrenuvši četvrtom zidu – publici.
Ipak, on pored toga unapređuje geometrijsku perspektivu, tad razmjerno svježu inovaciju u slikarstvu. U nju ugrađuje omekšavanje kontura i tonova udaljenih objekata, u odnosu na bliže. Njegova slika zadobiva izuzetnu prostornost, ali učesnici večere na čelu s Isusom ostaju dvodimenzionalni. Sa svim licima u istom planu, posvećuje se karakterizaciji. Neki drugi slikari rješavali su isti motiv bitno drukčije. Tintoretto više dočarava ambijent krčme, s tek minimumom portretne individualizacije. Rubens između ramena apostola naguranih oko stola ostavlja samo uski razmak do figure Isusa.
Svejedno, otkad su Da Vincijevi likovi zauzeli tu pozu, nema šanse da bilo tko u sličnom rasporedu sjedenja prođe lišo. Taj automatski dospijeva u davinčijevski kontekst, poziva se na nj. Takva je naprosto priroda i dinamika sudjelovanja u značenjskom polju, gdje dominantna kulturna uporišta obavezuju sve. Zato prilično beznadežno zvuče vapaji liberalnog uma da Parižani nisu mislili nužno ni prvenstveno na Isusa Krista.
Nije sad važno to što je eklektički naum tvoraca pariškog uprizorenja smjerao na reference kudikamo šire od novozavjetnih. Više ima smisla obratiti pažnju na jednu drugu kolekcionarsku činjenicu. Kao što je Da Vinci poklopio sve ostale Posljednje večere, ali i jednostrane trpezarijske stolove generalno, kršćanstvo nastoji vladati svime. Metode potonjeg kudikamo su razrađenije i od Leonardovih i od autora pariške svečanosti. Općepoznato je da ono po raznim aspektima niti ne podsjeća na sebe iz početnih faza. U međuvremenu, naime, afirmiralo se prikupljajući brojne komponente starijih religija koje se inače tako i strukturiraju. Danas bismo rekli i da ih je podvrglo kulturnoj aproprijaciji.
Jednom kad mu je krenulo, ono je gutalo sve oko sebe, hranilo se pređima i razvijalo malo parazitski, malo saprofitski. Postajući i fizički nasilnije uz vlast i posjed, s vremenom je naučilo doživljavati sebe težištem ljudske vrste. S takovrsno stasalim mentalitetom, bilo bi krajnje čudno da se križari našeg doba ne osjete naciljanima svakim onakvim stolom. Toj simbolici ne bi uspio izmaknuti ni marketinški sektor Ikee, već bi mu za vrat puhali Miro Bulj i biskup Vlado Košić.
Jer kad si čekić, davno je lijepo rečeno, tada od svega vidiš čavao. Buljavi nemaju zadrške s hipersenzibilnošću u tom pogledu, tako i ovaj put. Baš s te strane došla je zato procjena da se woke-pošast u teroriziranju većine očito više ne zaustavlja na Eurosongu. No teško da je ikom tajna i to da se kulturni ratovi najbolje rasplamsavaju u periodima kriza. Političkih, ekonomskih, sigurnosnih, te svih njihovih kombinacija. A ova sadašnja bi se mogla nazvati superćelijom, majkom svih kriznih stanja, pa ni bjesomučni identitetski okršaji nisu slučajni. Temeljna uzročišta društvene napetosti maknuta su van fokusa.
Da nisu, o Igrama bi se pričalo i u vezi s drugom stranom njihove medalje. O tome, dakle, kako se i uz ovo njihovo izdanje tlači domicilnu sirotinju pod izlikom sigurnosti. Kako se dijelovi Pariza mučki pacificiraju i gentrificiraju radi profita. Ili bi se tematizirao genocid nad Palestincima, a kamoli pripadajući rat kojeg ne zaustavljaju nikakve Olimpijske igre. Zaista, od njih je u tom smislu političnosti uzbudljiviji bio čak i spomenuti Eurosong.