U razdoblju “od Oluje do Gospe” po političko-religijskom kalendaru, a na području koje se kolokvijalno naziva Dalmatinskom zagorom, održava se svake godine nacionalistička Coachella. Na tom se festivalu od Imotskog do Knina sa Sinjem kao gravitacijsko-molitvenim središtem, uz povremene izlete na prekogranične pozornice, okuplja domoljubno raspoložen narod raznim konkretnim povodima i na njemu, kao što je rekao jedan dalmatinski pjesnik svojedobno, “pivaju se pisme raznorazne“. Ali radi se i o periodu dopuštene nacionalističke relaksacije. Čitav prostor postane slobodna ideološka zona i ekscesi se uglavnom samo notiraju iz pera onih kojima je i to previše.
Čini se da su se ove godine prekršila pravila, a glavni svjedok je jedan drugi dalmatinski pjesnik čiji kip krasi glavni trg u Imotskom. Urešen je zastavom HOS-a, a uši su mu parali taktovi ustaških pjesama i budnica koje su bile toliko eksplicitne i masovno pjevane da su “pismama raznoraznim” naprosto uskratile status eufemizma. Pretrpio bi pjesnik, a i javnost, i to da su “majstore pivače” činile one društvene skupine kojima takva praksa navodno spada u opis posla, kao što su navijači, dijelovi braniteljske populacije, hadezeovski načelnici općina ili lumpenproletarijat ispred lokalnog dućana. Ovaj put je problem bila, da se izrazimo službenim jezikom globalne političke analitike – demografija. Najupečatljivija slika koja je obišla zemlju i šokirala sve koje put baš i ne nanosi na prilike u kojima se “pivaju pisme raznorazne”, ona je na kojoj grupa djevojaka stoji oko maškaranog pjesnika na imotskom trgu, nasmiješena i sretna, i “prikladno” obučena, kao u ustaškom mjuziklu.
Kao da je došlo do izdaje žanrovskih parametara. Zna se tko ima društvenu koncesiju na “pisme raznorazne”. Navodno izmanipulirane djevojke čiji je posao u ovim godinama da pratiocima podastiru skincare rutinu i GRWM klipove na TikToku dokaz su da je sve izmaknulo kontroli. E da, zaboravili smo konkretni povod ovog dana “Coachelle”. Na koncertu na Gospinom docu u Imotskom pod naslovom “Imotski ne zaboravi”, uz Matu Bulića i Dražena Zečića, nastupio je nakon višegodišnje pauze izazvane teškom bolešću sina i Marko Perković Thompson. Većina ljudi zbog njega je i došla, čemu svjedoče medijski izvještaji o egzodusu dijela publike nakon što je on završio s nastupom. Posrijedi je bio kraći nastup, organiziran oko predstavljanja novog pjevačevog hita “Ako ne znaš što je bilo”. Riječ je o svojevrsnoj domoljubnoj obradi Grašine pjesme “Ako te pitaju”, koja je samo ljubavna, i pedagoškom naputku mlađim generacijama pri stjecanju znanja o Domovinskom ratu.
Stvari su, dakle, izmaknule kontroli i uslijedio je niz kritičkih reakcija. Izdvojit ćemo dvije koje nam se čine prilično politički simptomatičnim. Iako, ne valja propustiti spomenuti i pitanje samog pjesnika-svjedoka. Riječ je, naravno, o Tinu Ujeviću. Brojni su uzrujani kulturnjaci odmah požurili prozvati aktere zbivanja u Imotskom jer, eto, jadni i bijedni ne znaju da ideološki i bilo kako drukčije, pa valjda i samom činjenicom da je bio pjesnik, Ujeviću ne stoji baš zastava HOS-a. Kao da je omotavanje nekog kipa u zastavu ispit iz povijesti, a ne političko kreiranje sadašnjosti. Odgovorio im je ogranak Domovinskog pokreta Splitsko-dalmatinske županije, inače neobično agilan za intelektualno-kulturna pitanja, nabrajanjem što sve sporno nije spomenuto u prigodno skiciranim Ujevićevim političkim biografijama. Oni, naravno, nisu spomenuli što se pjevalo.
Što se tiče navedenih i najavljenih reakcija, krenimo s onom predsjednika Zorana Milanovića. On je reagirao promptno, možda i neočekivano, ali sasvim sigurno pohvalno. Ako izuzmemo dva detalja. Prvi se tiče direktnog optuživanja premijera Andreja Plenkovića za ustaški dernek koji društveno-politički problem previše odvodi u već iscrpljeni žanr njihovog bratoubilačkog rata. A drugi, važniji, tiče se diskvalifikacija takozvane NDH među kojima se ističe da ustaše bili prodavači hrvatske zemlje. Drugim riječima, da su Dalmaciju prepustili ili prodali Talijanima. Činjenično tu nema ništa sporno, ali nećemo daleko dogurati u osporavanju i kritiziranju ustaške političke ostavštine danas ako krećemo od koncepta hrvatske zemlje. Što bi bilo da je taj dio zemlje ostao pod nadležnošću NDH? Onda više ne bi bila naročito problematična? Dokle god se ustaški pokret proziva zbog neautentičnog hrvatstva ili licemjerja, a ne zbog fašizma i genocida, on će imati pravo političkog građanstva a zgražanje nad događanjima poput ovog u Imotskom ostat će samo zgražanje.
Druga reakcija kojom ćemo se pozabaviti je ona komentatorice Jutarnjeg lista Ivanke Tome. I nije ta reakcija isključivo njen autorski doprinos. Prisutna je u brojnim komentarima na društvenim mrežama i to ne samo ovom prilikom. A ona, kao i Milanović, cilja na neautentičnost i licemjerje ustaške omladine: navodno isti koji “pivaju pisme raznorazne” slušaju i srpske cajke. Da citiramo Tomu: “Najveća zasluga što smo odgojili generacije koje s jednakim žarom pjevaju ‘Evo zore, evo dana’ kao i cajke uvezene iz Srbije, što gledamo mlade ljude kako se raspamete na Thompsonovo ‘Za dom – spremni’, a onda padaju u trans na koncertu Aleksandre Prijović ipak pripada onima koji vladaju i najviše su bili na vlasti.” Dakle, jednak je krimen pjevati ustaške pjesme i biti prosječni Srbin s prosječnim glazbenim ukusom. Kako pri zdravoj pameti izjednačiti ustašku politiku koja se u najznačajnijoj mjeri zasnivala na mržnji prema Srbima i “srpski” muzički žanr s ciljem kritiziranja te ustaške politike? Zaključak očito glasi: draga omladino, Srbe možete mrziti isključivo na kulturno-civilizacijskim osnovama kao intelektualno razvijeniji narod, a ne kao pijani ustaša koji ne mari za kulturno-glazbeni ukus. Sve dok su optužbe za licemjerje i nepoznavanje pjesnikove biografije glavni alati kritike ustaštva “pivat će se pisme raznorazne”.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.