Gejming industrija često se ističe kao jedna od najbrže rastućih na svijetu. Samim tim njen razvoj donosi i zanimljive političke momente. Među njima posebno mjesto zauzima igra Helldivers 2. Ne samo da se njena igrivost zasniva na kolektivizmu kao mehanizmu dostizanja uspjeha, već se i njen poslovno-društveni život brani kolektivnim naporima od čistih profitnih motiva.
Jedna od uvriježenih mantri danas, pogotovo među starijim generacijama, jest ona da videoigre “djecu čine nasilnom”. U pitanju je, jasno, veoma plošna interpretacija društvene realnosti i praktički linija manjeg otpora u razumijevanju širih društvenih problema; tom dijelu populacije naprosto je jednostavnije svoj dio odgovornosti za ozbiljan i raširen problem svaliti na hrpu piksela kontroliranih tipkovnicom/joystickom. I dok je to jedna zasebna priča, gaming industrija zaista pati od jednog puno konkretnijeg problema, a to je prekarnost radnika. Naime, posljednjih je par godina zabilježen pohvalan porast sindikalnih trendova među radnicima u industriji, što je nažalost zapravo posljedica potpuno degradiranih radničkih prava. Gaming industrija jedna je od najbrže rastućih na svijetu, a njen nišni prestiž i imperativ konstantnog sadržaja koji treba proizvoditi stavlja ogroman pritisak na zaposlenike, kako u ovim najvećim tvrtkama – nerijetko tek franšizama internacionalnih megakorporacija poput Universala ili DreamWorksa – tako i u malim, nezavisnim studijima koji žele doživjeti svoj san i etablirati se na lukrativnom tržištu.
Jedan od studija takvog profila je i Arrowhead Game Studios, nezavisni studio baziran u Stockholmu koji su 2008. godine osnovali kolege i prijatelji s Tehničkog fakulteta u Lulei. Iako se radilo praktički o kućnom studiju njihov prvi projekt, Magicka, osvojio je te 2008. i nagradu za švedsku videoigru godine. To ih je potaknulo na daljnji razvoj, pa su – nakon još dvije izdane igre s pozitivnom recepcijom – 2015. razvili i Helldivers, primjer tzv. top down shooter žanra kojeg je odlikovala jednostavna grafička realizacija, ali visoka igrivost. Ona je privukla pažnju velikih igrača, vječno u potrazi za baš takvim nezavisnim projektima koje bi uz malo rizika, a s visokim potencijalom, mogli dobro unovčiti i otvoriti ulaz na neka nova tržišta. Arrowhead je tako prihvatio ponudu Sony Computer Entertainmenta s kojim su sklopili ugovor o izdavaštvu i distribuciji. Preko četiri milijuna prodanih primjeraka oboma je donijelo ono što su i od istog očekivali: jednima potencijal rasta, drugima priliku za iskorištavanje tog rasta.
Neočekivani hit
A on je došao ove godine u vidu nastavka naslova iz 2015., Helldivers 2. Igra, lansirana nakon četverogodišnjeg razvoja u veljači, gotovo je instantno postala hitčina među gejmerima; tolika da su prva dva tjedna od izbacivanja protekla u kalibriranju servera koji naprosto nisu mogli prihvatiti toliku količinu prometa, neočekivanu čak i za sam Sony ali i za Steam, PC platformu na kojoj je igra plasirana za stolna računala. U roku od tri tjedna igru je kupilo preko 700.000 igrača, a svi relevantni gejming mediji širili su riječ o proizvodu koji je došao praktički niotkud, a koji je već u veljači okarakteriziran kao legitimni kandidat za globalnu videoigru godine. Ono što posebice fascinira jest činjenica da igra ne nudi, barem na prvi pogled, neki revolucionarni koncept koji bi objasnio takvu maniju među igračima. Grafički je ona uredna i u korak s aktualnim trendovima, ali daleko od toga da je u pitanju koketiranje s nekim najnovijim, next gen engine grafičkim standardima poput eto, Unreal Engine 5. Ne, ono što u toj jednostavnosti odskače upravo je njena visoka igrivost, ali i pozadinska priča netipična za dominantni multiplayer narativ.
U Helldivers 2 tematska premisa također je jednostavna, ali isto tako i jako subverzivna. Traje Drugi galaktički rat, kojeg Superzemljaši vode protiv dviju preostalih dominantnih galaktičkih rasa: tzv. Terminida, rase insektoida koja je vidljivo direktno preuzeta iz popularne filmske franšize Starship Troopers, na čiji popkulturalni utjecaj se i inače Helldiversi snažno naslanjaju. S druge strane su tu Automatons, populacija odmetnutih kiborga koji su pak snažno izgrađeni na Terminator franšizi. Helldiversi su pak elitne ljudske jedinice koje se odašilju po galaksiji u misiju oslobađanja planeta od tih dviju ugroza. Svaki igrač predstavlja jednog Helldivera, a server odašilje nova bojišta i nove planete koje treba osvajati ili braniti, ovisno o dinamici sukoba koji se mijenja u stvarnom vremenu. Te bitke vodite zajedno s drugim Helldiversima u multiplayer sustavu. I u redu, reći ćete opet, ali što je tu onda posebno?
Za početak: mehanika igre. Videoigre današnjice odgovaraju nalozima individualistički orijentirane industrije. Sve slične multiplayer franšize obično svoj uspjeh temelje na dinamičnom okruženju borbe po ključu “moj spas za mene”. Važni ste isključivo vi i vaša sudbina protiv ostalih, gdje sve oko sebe trebate eliminirati kako biste došli do konačnog uspjeha i izdignuli se iznad okoline. U Helldivers svijetu to je sasvim drugačije; igra je u potpunosti orijentirana prema suradnji među igračima kako bi zajedno došli do uspjeha. Možete vi ciljeve ostvarivati i sami – doduše, ni u jednoj varijanti se ne natječete protiv ostalih igrača – ali sama premisa igre vas tjera da se u potrazi za rezultatima i zabavom povežete s ostalima i zajedno s njima pronalazite najbolja rješenja. Je li to istrebljivanje neprijatelja, prikupljanje resursa poznatijih kao samples (uzorci), ili suradnja na usputnim, sekundarnim misijama koje nisu samo pucački orijentirane, to je na vama. Igra vrednuje kolektivizam i empatiju, gdje se također ne odvija česta toksična nuspojava gaming franšiza, pogotovo multiplayer verzija: igrači pomažu neiskusnijim suigračima, preuzimajući teret trenutka ovisno o vlastitom iskustvu i vještini.
Takav pristup postaje malo jasniji kada uočimo i subverziju u temi same igre. Čitava priča o Drugom galaktičkom ratu neobično jasno ocrtava neke aktualne političke trendove, i to kroz vidljivo prenaglašenu parodiju. Superzemljaši su zapravo kolonijalna sila kojoj su puna usta demokracije, ali one koja se naziva “kontroliranom”, što suodnos s ostalim galaktičkim rasama stavlja u prepoznatljiv kontekst. Terminidi, ta insektoidna rasa, zapravo žive na planetima koji su prepuni E-710 elementa, galaktički vrijednog resursa. Zemljani su vidljivo iza priče o “prenošenju demokracije” galaksijom nametnuli rat ozloglašenim insektima s jasnim ciljem u pozadini: same misije na tim planetima uključuju klanje svega što hoda (na nekoliko pari nogu) na putu do cilja, odnosno ekstrakcije tih resursa. Automatonsi su prezentirani pak kao hladna industrijski orijentirana bića, koja su programirana da zajedno rade na ugrozi te superzemljane nazovi demokracije. Tu je pak vidljiva subverzivna nit hladnoratovskog odnosa; Automatonsi su zapravo komunisti, “neprijatelji iz fabrika lišeni ljudskosti” koji je kudikamo teži za pokoriti od nesretnih insekata, ali protiv kojih i propaganda – koje kreativno ne nedostaje na mapama – intenzivnije radi.
Politički učinak
Arrowhead nije bio ni prisiljen naročito dublje predstavjati tu očitu satiru, ali ona također dolazi u dodatnim pozitivnim aspektima njihovog rada. Naime, ljudi iz studija u potpunosti su orijentirani ka komunikaciji s igračima, bilo to kroz samu igru u kojoj se može susresti developere na “licu mjesta”, bilo na službenim kanalima platformi kao što su Discord ili Twitch, gdje redovno komentiraju i objašnjavaju odluke vezane uz igru i njen napredak. Takav vid pristupa i transparentnosti igračima stvara osjećaj cijenjenosti i povezanosti, i nije čudo onda da je zajednica izgrađena oko same videoigre u samo pola godine postala jedna od najčvršćih ikada. Jasno, koliko god ta transparentnost i demokratičnost služile poboljšanju iskustva, toliko pomaže i da studio prihvati kritike oko detalja u igri. Međutim, koliko je točno jaka ta zajednica najbolje opisuje jedan “galaktički” rat kojeg su pokrenuli baš sa jakim igračem kao što je Sony.
Sony, prema ugovoru vezanom uz Helldivers franšizu, Arrowheadu ne omogućava samo široku distribuciju, već i financijski potpomaže rad. Istovremeno, iako je Arrowhead narastao do 120 zaposlenika u novim uredima u Stockholmu, iz studija dolaze koherentne informacije o zapošljavanju: tvrde da ne žele krenuti u širenje samo radi širenja, već kadroviraju samo ljude u ciljane odjele koji se dodatno opterećuju ovim novim obujmom rada. A kada je Sony u svibnju, osokoljen abnormalnim brojkama koje su uključivale i gotovo pola milijuna igrača u realnom vremenu, potegnuo kontroverzni potez ujedinili su se i igrači i studio – kao primjer te zajednice – kako bi se upustili u bitku za spas projekta i ideje. Naime, Sony je preko noći, kao glavni distributer, iskoristio svoju moć i naložio bez suglasnosti Arrowheada da svi PC igrači moraju svejedno napraviti PSN (PlayStation Network) račun kako bi mogli igrati igru, iako je žele igrati na sasvim drugoj platformi koja s PlayStationom nema nikakve veze. PSN se, jasno, plaća dodatno Sonyju, koji je potez pravdao “kontrolom nad igračkim bazenom u svrhu sigurnosti od upada trećih strana u račune”. U realnosti je to samo bio jeftin pokušaj ostvarivanja dodatnog profita uslijed ogromnog interesa, i to kroz blatantne ucjene.
Ispalo je da je Helldivers zajednica ucijenila njih. Studio, također osokoljen golemim interesom, preko gorenavedenih kanala uputio je apel igračima da praktički pohitaju ostaviti negativne recenzije na njihovu vlastitu igru kako bi udarili distributera ondje gdje najviše boli. Bio je to blef na koji je Sony pao; u roku od par dana korisnici su izbombardirali igru na svim platformama, gdje je čak 53% recenzija bilo negativno, uključujući i 85.000 negativnih recenzija na Steamu, platformi za kupovinu igara koju je Sony htio izmanipulirati za svoju korist. Sony čak nije mogao odraditi ni osvetnički pohod samom studiju, jer bez obzira što ovi imaju svega 120 zaposlenih, nije im u interesu da im povuku sredstva i tako nadoliju ulje na vatru s tolikom zajednicom okupljenom oko Arrowheadovih ostvarenja. Ona je ta koja je omogućila njihovu sada već realnu neovisnost, čak i u slučaju da je Sony povukao financiranje dijela poslovanja.
Jedna takva bitka ne znači da je galaktički rat u gaming industriji dobiven, ni u ludilu. Ali, uz navedene konkretne primjere sindikaliziranja kao i ovakve primjere otvorenih sukoba ujedinjene zajednice nad njenim mastodontima poput Sonyja daju nadu da se stvari ipak mogu drugačije raditi, s naglaskom na zajedničku korist radnika koji stoje iza igre i igrača koji su se s njima direktno povezali u korist poboljšanja. Boomerskim površnim leksikom: bilo bi lijepo kada bi zaista djeca odrastala uz “ubijanje” negativnih trendova industrije igara. Jer ti trendovi zaista ubijaju ljude koji joj iz sjene i općenito nepriznati i iskorištavani donose golem profit i mogućnost, eto, ucjena.