U srcu New age filozofije kojom se bavimo u ovom ljetnom tematskom ciklusu svakako je pitanje istraživanja seksualnosti, pri čemu je jedan od ključnih autora austrijski psihoanalitičar Wilhelm Reich. Osim što je skovao frazu “seksualna revolucija”, izvršio je velik utjecaj na pripadnike hipi pokreta te ideju slobodne ljubavi koja je obilježila kasne šezdesete i sedamdesete godine. Filip Peruzović preporuča nam film Dušana Makavejeva “W. R.: Misterije organizma” koji promiče Reichove ideje.
Reich je bio jedan od najtalentiranijih Freudovih učenika i pred njim je bila vrlo obećavajuća karijera. Razvio je ideju tzv. orgijastičkog potencijala, koja je označavala sposobnost pojedinca da postigne orgazam. Smatrao je da je orgazam nužan za oslobađanje nakupljene seksualne energije, koja bez “ispušnog ventila” može prouzročiti neurozu. No, njegove su ideje s godinama postajale sve kontroverznije, tako da je 1934. godine isključen iz Međunarodnog udruženja psihoanalitičara a 1939. zbog “znanstvenog šarlatanstva” izgnan iz Norveške u koju je izbjegao pred nacističkim režimom. Nakon toga seli u SAD gdje u punini razvija svoju teoriju “orgonske energije” (prema riječi “orgon” koju je stvorio kombiniranjem “orgazma” i “organizma”), do koje ga je dovelo proučavanje libida.
Misterije orga(ni)zma
Reich je vjerovao da je orgonska energija životna sila koju proizvode “bioni”, mikroskopske jedinice orgona koje egzistiraju na razmeđu živog i neživog svijeta. Smatrao je da su mnoge bolesti, u cijelom dijapazonu od raka pa do mentalnih bolesti, rezultat manjka orgonske energije, te ih je pokušavao liječiti njenim akumuliranjem. Eksperimentirao je s gradnjom “orgonskih akceleratora” u koje je stavljao laboratorijske miševe oboljele od raka, te tvrdio da su se nakon njegovih tretmana čestice raka počele povlačiti. Osokoljen tim uspjehom, počeo je graditi ljudske verzije u koje je smještao pacijente oboljele od shizofrenije i raka, iako nije imao važeću dozvolu za prakticiranje medicine u SAD-u. To ga nije spriječilo da počne masovnije proizvoditi i prodavati svoje orgonske akceleratore, te nije prošlo dugo prije nego što je za to saznala FDA (Food and Drug Administration, američka državna služba za zaštitu javnog zdravlja) koja je protiv njega podnijela prijavu nakon koje mu je dodijeljena zatvorska kazna u trajanju od dvije godine. Prema sudskom nalogu spaljeno je više od šest tona njegovih spisa, a Reich je godinu kasnije umro u zatvoru od zatajenja srca.
Unatoč kontroverzama, Reichova su učenja među psihijatrima i psihoanalitičarima pronašla velik broj nastavljača koji su odlučili nadograđivati njegove metode i primjenjivati ih u svom radu s pacijentima. Obilježio je i američku popularnu kulturu, jer su njegove orgonske akceleratore između ostalih koristili Sean Connery, Allen Ginsberg, Jack Kerouac, J.D. Salinger te Norman Mailer, koji je kod kuće posjedovao čak nekoliko primjera tih neobičnih “kutija”. Inspirirao je i mnoge umjetnike koji su se u svojim djelima referirali na Reicha – Patti Smith, Bob Dylan i Kate Bush napisali su pjesme inspirirane životom kontroverznog psihijatra, a u filmu Woodyja Allena “Sleeper” pojavljuje se Orgazmatron kao parodija orgonskih akceleratora. Među inspiriranima našao se i Dušan Makavejev, predstavnik crnog talasa i enfant terrible jugoslavenskog filma, koji se Reichom bavi u svom osamdesetipetominutnom dokumentarno-igranom filmu “W.R.: Misterije organizma” iz 1971.1 Riječ je o najpoznatijem djelu Makavejeva, za koje je dobio nagradu Luis Bunuel na filmskom festivalu u Cannesu te nagradu FIPRESCI na Berlinskom filmskom festivalu. Unatoč stranim priznanjima, prikazivanje filma u Jugoslaviji je bilo zabranjeno punih šesnaest godina, te je nakon snimanja Makavejev bio prisiljen emigrirati iz rodnog Beograda.
Ženska seksualna emancipacija
Prvi je dio filma pretežito dokumentaran te se sastoji od upoznavanja Reichovog lika i djela kroz vrlo ludičku i avangardno koncipiranu prezentaciju. Kroz intervjue s ljudima koji su ga poznavali te reminiscencije njegove djece gradi se slika o čovjeku, a kroz nastavljače njegovog učenja i njihov rad s “pacijentima” i pacijenticama slika o njegovom radu. Iako je Makavejev bio zagovornik Reichovih ideja, pogotovo uvjerenja da političko oslobođenje ne može nastupiti bez onog seksualnog, njegov film teško da će razuvjeriti one koji su u Reichu vidjeli šarlatana. Makavejev njegov organski akcelerator prikazuje kao običnu drvenu kutiju iznutra obloženu metalom, koja djeluje kao neki od manje upotrebljivih Grunfovih izuma, a niti metoda koju prakticira njegov nastavljač Alexander Lowen ne ulijeva mnogo više povjerenja. Prikazane su Lowenove “seanse” s pacijenticama, u kojima se njihova tijela tresu u erotičnim konvulzijama pri čemu orgazmički uzdišu, kao i grupne seanse u kojima cijela dvorana muškaraca i žena ispušta primordijalne krikove. Neki od njih doživljavaju emotivne slomove, drugi se pak smiju, treći hodaju jedni po drugima, što je sve Makavejev dodatno začinio zvučnim kolažom koji cijelu situaciju čini još grotesknijom.
Nakon tog i takvog bavljenja Reichovim učenjima, slijedi igrani dio u kojem se njegove ideje o seksualnom oslobođenju primjenjuju u socijalističkoj Jugoslaviji kroz priču o dvije prijateljice i njihove odnose s muškarcima. Jednu od njih, Jagodu, tumači poznata jugoslavenska umjetnica Jagoda Kaloper, dok je njezinu drugaricu Milenu utjelovila ikona jugoslavenskog filma Milena Dravić. U labavom narativu koji započinje iznenađujuće kasno u filmu, svaka na svoj način proživljava i doživljava seksualnu emancipaciju – Jagoda kroz odnos s vojnikom Jugoslavenske narodne armije, a Milena kroz odnos sa sovjetskim umjetničkim klizačem kojeg tumači Ivica Vidović. U prikazivanju Milene i Jagode kao dvije emancipirane i slobodoumne žene koje su odlučile svoju seksualnost uzeti u svoje ruke film je, kao i po mnogo čemu, bio daleko ispred svog vremena.
Ispred vremena
Makavejev s Jagodinom i Mileninom pričom paralelno isprepliće još nekoliko segmenata, u kojima na razne načine tematizira oslobađanje seksualnosti. Tako prikazuje glazbenika i performera Tulija Kupferberga koji ulicama New Yorka parodira s automatskom puškom koju masturbira, aludirajući na povezanost Vijetnamskog rata i seksualnih frustracija, umjetnicu Betty Dodson koja slika niz radova koji tematiziraju masturbaciju, te kiparicu Nancy Godfrey koja izrađuje odljeve penisa. Tu su još i cross-dresser Jackie Curtis, zvijezda filmova Andya Warhola koji govori o oslobođenju svoje seksualnosti i rodnog identiteta, te redakcija pornografskog časopisa Screw koja je nastojala tvrdokornu pornografiju progurati u širu američku javnost.
Makavejev, kao i Reich, korijene fašizma i svih drugih vrsta opresije vidi u neispuštanju seksualne energije. Stoga, pojednostavljeno, jednadžba njegovog filmskog kolaža kaže da je više jebačine jednako manje frustracija i manje opresije što vodi ka zdravijem socijalističkom društvu. To je dakako možda i neumjerena simplifikacija ideje koja se u “Misterijama organizma” izražava mnogo kompleksnije s obzirom da je Makavejevljev film pun ideja kao lubenica koštica. Riječ je o filmu koji ne samo da je bio u koraku sa filmskim tendencijama onog vremena, nego je po mnogo čemu bio i ispred njega, koristeći inovativne stilske postupke i hibridnu formu u kojoj se isprepliću igrano i dokumentarno kakvi su karakteristični za suvremenu art-house produkciju. Osim toga, ima tu humora, seksa, pjevanja, Ivice Vidovića u tajicama i odrubljene glave Milene Dravić koja govori. Tako da, ako ne znate što pogledati nakon plaže, svakako preporučujemo ovo progresivno remek-djelo jugoslavenske kinematografije – samo pripazite s glasnoćom zvuka na televizoru, kako vas susjedi ne bi prijavili ćudorednim organima.