Balinežanski svećenici su se nekad povlačili u planine i podizali hramove na moru kako bi se u osami povezali s božanskim, ali danas možete platiti da preskočite te korake i pronađete boga kraj bazena s koktelom u ruci. Od silne prosvijećenosti, Bali je od 2000. godine izgubio 25% svojih polja riže, umjesto hramova dobio hotele, more puno plastike i probleme s opskrbom pitkom vodom. Lidija Čulo nam poručuje da je odlazak na Bali najbolji način za izgubiti vjeru u New age prosvjetljenje, ali i steći poštovanje prema vjeri i načinu života lokalaca.
“Koliko imaš godina?”, “Čime se baviš?”, “Imaš li dečka?” – bila su pitanja koja mi je postavio Balinežanin Nyoman. Držao je moj dlan u svom i drugom rukom nježno prelazio preko njega gledajući me duboko u oči. Sjedili smo u njegovom vrtu uz cvrkut ptičica, obavijeni plesom dima mirisnih štapića. Ne, nisam bila na spoju, već sam došla na čitanje iz dlana u slavnu Liyer Spirit House. Nyomanov otac bio je slavni Ketut, isti onaj koji je u filmu “Jedi, moli, voli” pomagao Juliji Roberts dok tražeći sreću, ljubav i sebe putuje svijetom – ali zapravo putuje iznutra, kužite? Ketut je danas pokojan, a njegov sin Nyoman nastavlja biznis. Zajednička fotografija s Julijom ponosno je istaknuta u dvorištu.
Lako tako, prenula sam se u sebi nakon tih par osobnih pitanja na temelju kojih će, pretpostavljala sam, iskonstruirati priču mog života. Kad čuje da sam turistički vodič reći će mi da će mi život biti uzbudljiv, bla bla, da ću upoznati razne ljude, biti sretna, imati novaca… i da ću se jednom udati – čisto da mi ulije nadu da neću baš umrijeti sama s voucherima u ruci ili vrišteći s grupom na brzom brodu za Gili. Na kraju mi je doslovno to i rekao, dodavši da trebam paziti na novac, iako on sam nije čovjek od materijalnog. “Money come, money go”, nasmijao se. Ironično, s obzirom da mi je pola sata ranije uzeo 600 tisuća rupija za čitanje iz dlana i blagoslov od 15 minuta, pa je novac otišao jedino od mene. Starija žena sjedila je samo par metara od nas i u dahu brojala zaradu od mušterija tog jutra, čvrsto držeći novčanice da ih ventilator ne odnese.
Bolje da sam otišla na borbe pijetlova, coknula sam u sebi. Otišla sam iz sociološke znatiželje i pomislila sam da će mi to iskustvo možda razbiti predrasudu da je riječ o turističkoj klopki, no na kraju ju je samo potvrdilo (d’oh). Nyoman nam je svima rekao da smo lijepi i pametni, da pazimo na zdravlje, i slične stvari koje čovjek pročita u horoskopu na teletekstu. Strani gosti prije i poslije mene su, činilo se, cijeli čin shvatili vrlo ozbiljno. Imala sam osjećaj da bi moj sarkazam prošao kao Matt Walsh u grupi podrške za bijelce koji oplakuju svoju privilegiranost – kada podrugljivo izjavi da su ga obuzele emocije i ode u sobu za plakanje, a oni za to vrijeme pozovu policiju.
Krišna Krišna, pare pare
Bali je od samih turističkih početaka postavljen kao hipi oaza. Uz iznimku kratke turističke epizode 1930-ih, njegov turistički uspon u ono što je danas započeo je 1960-ih, i to baš s naglaskom na njegovu mističnost – što se prigodno poklopilo s popularnošću hippie pokreta i kontrakulture u SAD-u. Nakon čitave kolonije hipija i slikara koji su proslavili balinežanski gradić Ubud, na Bali su stigle legende kao David Bowie i Iggy Pop. Dvojac će svoje indonežanske pustolovine opjevati u pjesmi “Tumble and Twirl”, a Bowie će pod silnim utiskom Balija zatražiti da ga jednog dana, kada umre, kremiraju po lokalnim običajima i prospu njegov pepeo u Balinežansko more.
Za Zapadnjake pogubljene između ispraznog materijalističkog sistema vrijednosti i starih religija čije su institucije bile ukaljane kolaboriranjem s konzervativnim i fašističkim strujama i čija je troma hijerarhija bila previše kruta da bi hvatala korak s vremenom i pružila odgovore na društvene promjene koje su dolazile kao na Fordovoj traci, tropska oaza Bali je sa svojim “plutajućim” hramovima podno vulkana postala kulisa “hinduističkih Havaja”, “otoka mira”, “jutra svijeta” – i još važnije: New Age prijestolnice.
New Age je došao kao fleksibilan, mladenačkog duha, revolucionaran, “spiritualan, ali ne i religiozan” trend. Svi smo dio božanskoga, svi smo jedno, ali spas možemo pronaći sami, raznim metodama koje vode do promjene svijesti. Loši događaji, loši ljudi – sve to dolazi u život zbog loše energije koju odašiljemo. Zbog toga ga se često “optužuje” da ide ruku pod ruku s kapitalističkim nastojanjima da se sve pretvori u individualno i očisti od bilo kakvog socio-političkog konteksta. New Age nije “kapitalistički” u svojoj srži, no neki njegovi aspekti dobro su poslužili za privatiziranje patnje i krivnje koje sada postaju odgovornost pojedinca i posljedično pasiviziraju otpor. Ako je Isusovo prevrtanje štandova pohlepnih trgovaca bilo “opijum za narod”, što je tek ovo? I bi li čak i Isus viknuo “Isuse Kriste!” da vidi u što se religijsko i spiritualno pretvorilo na Baliju? A pretvorilo se u najbolju robu.
New Age na Baliju: najbolji način za izgubiti vjeru
New Age nastupio je kao zamaman koktel raznih vjerovanja i spiritualnih koncepata u kojem svatko može naći nešto za sebe i uklopiti to u svoj lifestyle. I to najviše od strane onih koji se smatraju progresivnima, koji se okreću onozemaljskome baš zato što im kapitalizam i njegova “hustle” logika stvaraju više stresa i krize nego smisla i ispunjenosti u životu.
Ironija je u tome što je baš na Baliju, otoku svetosti, nastao rudnik love za šarlatane, lažne gurue, komunalne narcise i predatore koji iskorištavaju ranjive, bilo za novac, seks ili dizanje ega. Internet je prepun svjedočanstava o seksualnom uznemiravanju, manipuliranju, financijskom iskorištavanju i ostalim čarima New age kultova iza fasade priča o solidarnosti, zajednici, spiritualnosti i božanstvenom. Za mnoge se čak i to “putovanje iznutra” pretvori u skupljanje bodova i natjecanje s drugima: tko će završiti više tečaja, tko će ići kod boljeg gurua, tko će sudjelovati na više radionica… “A to košta”, kako kaže Ilija Čvorović.
Brošure i članci koji vas pozivaju na Bali isticat će popise “spiritualnih aktivnosti”, svetih i prekrasnih iskustava, liječenje kristalima, sto vrsta joge, čitanje iz dlana, Ayurvedu, tarot, čišćenje energije, crnu magiju, sveta mantranja, plesove duše, otvaranje čakri i kojekakve aktivnosti koje svode najstariju religiju svijeta na “retreat”. Tražit će vas novac unaprijed za neke prakse koje ni nemaju veze s hinduizmom, na što će vam Balinežani reći: “Nijedan pravi svećenik/guru vam to ne bi naplatio”. Jedno od najpoznatijih događanja na Baliju je tzv. Bali Spirit Festival koji u Ubudu 2008. godine pokrenula Meghan Pappenheim iz New Yorka. Meg samu sebe opisuje kao društvenu aktivistkinju i kreativnu poduzetnicu sa “start-up” mentalitetom, a u intervjuima opisuje svoju “filozofiju zarade” kao “savjesni kapitalizam” – dovoljno za platiti račune i kupiti mobitel, a ostatak daješ zajednici. S obzirom da ulaznica za četiri dana festivala košta preko 400 eura, pitam se koliko još tih računa Meg mora platiti.
Isto tako, zapadnjački časopisi reklamiraju luksuzne vile i hotele u čijim su se lagunama relaksirali Trudeau, Macron, Meloni, Biden i ostali tijekom summita G20 koji se odvio 2022. godine na Baliju. Kako je summit došao nakon pandemije koronavirusa koja je ekonomski uništila balinežanska kućanstva, bilo je jedino logično uložiti 45 milijuna američkih dolara da se svjetski lideri što ljepše osjećaju i time inspiriraju sirotinju da si i ona uplati odmor iz snova u St. Regisu gdje se cijene jednog noćenja kreću od 2.800 do 13.600 eura. To je bolesno, pomislit ćete. Ali nije. Bolesni ste samo vi, od ljubomore i gluposti. Ni ne znate da je izgled hotela zapravo inspiriran svetim konceptom vječne povezanosti planine i mora. Sve što se dogodi na planini utjecat će na more i obrnuto, a hotelska veličina i prostranost simboliziraju taj hodočasnički put od jednog ka drugome. Balinežanski svećenici su se nekad povlačili u planine i podizali hramove na moru kako bi se u osami povezali s božanskim, ali danas možete platiti da preskočite te korake i pronađete boga kraj bazena s koktelom u ruci.
Na stranu Nyoman koji mi je slomio srce svojim praznim izjavama. Ostala mi je utjeha da je taj novac barem prehranio lokalnu obitelj. No, to nije pravilo, jer na Baliju u spiritualnom biznisu najviše zarađuju stranci koji su cijelu stvar prilagodili zapadnjačkim osjetilima i džepu. “Istočnjačke filozofije koje New Age tvrdi da podržava zapravo su samo zapadnjačke vrijednosti odjevene u estetiku onih koji su povijesno potlačeni. Kada su Zapadnjaci kooptirali lokalne prakse, očistili su ih od njihovog tradicionalnog religijskog konteksta kako bi bile primamljivije zapadnjačkoj publici i postale roba. Kao rezultat toga, Zapadnjaci profitiraju od krađe praksi i vjerovanja onih koji nemaju prednost, što ne samo da degradira njihovu kulturu, već i otežava njeno prakticiranje. Ovakvo neoliberalno kooptiranje spiritualnosti kao i brojni aspekti New Agea imaju korijene u kolonijalizmu i orijentalizmu”, tvrdi Hugh Bayard Urban, profesor religijskih i južnoazijskih studija na Sveučilištu u Ohiu.
No, to što je nama Zapadnjacima dosadno u glavi ili ne možemo biti pet minuta u prostoriji sami sa sobom, pa površno krpamo duševne rupe leteći svijetom kao narcisoidne muhe bez glave u potrazi za distrakcijama te ih pritom masakriramo ili kapitaliziramo – nije kriv Bali. Bez slijepog romantiziranja, ovaj otok zaista jest poseban i svatko tko ga posjeti shvatit će zašto se baš ovdje razvio “spiritualni turizam”.
“Ako i ne možemo jesti, možemo barem biti zajedno“
Balinežanska posebnost nisu toliko hramovi na svakom ćošku, niti plaže niti vulkani. Oni svakako pridodaju mističnost, no posebnost su upravo ljudi i njihovi običaji. Balinežani će vas uvijek dočekati s osmijehom, mirni, sklopljenih dlanova u znak poštovanja i nježnog glasića nalik dječjem. Kod njih nema podizanja tona ili ljutnje – kažu kako su to odlike needuciranih i neodgojenih, što bi se reklo: budala. Izgleda da je stvarno kod nas centrala. Po njihovoj odjeći, automobilima, izgledu njihovih kuća, vjerojatno biste i sami zaključili da ne mare puno za materijalno i da se ne ističu puno jedni od drugih.
Žive u skladu s brojnim vjerskim ritualima i vjerovanjima – npr. vjerovanje u karmu i reinkarnaciju, vjerovanje u balans i harmoniju dobrog i lošeg u svemiru, dobre i loše duhove. Svakog dana vidjet ćete ih kako im na ulicu iznose male poklone u obliku cvjetnih aranžmana, mirisnih štapića, riže ili malo duhana u košarici od palminog lista. Ti poklončići nalaze se posvuda i morate paziti kad hodate po pločniku da ne stanete na njih. Nema dobra bez zla, nema radosti bez tuge. Zato je važno održavati sve duhove sretnima i zadovoljnima, održavati harmoniju. Prvi dan Nove godine po balinežanskom kalendaru zove se Nyepi, dan tišine i meditacije nakon velike proslave. Tog dana ne rade dućani, ne radi aerodrom, nitko ne izlazi iz kuća, nema čak ni glasnog razgovora, a sva pravila vrijede i za turiste. Ovog ljeta zatekli smo se na Baliju baš na blagdan posvećen – alatima i oštrim predmetima. Osim za srp, noževe i slične alate, mole se i za sve ostale koji im koriste u poslu, od mašinerije do automobila. Tako je i u našem busu postavljena košarica poklona za dobre i zločeste duhove, a auti po cesti su bili okićeni kao za svadbu. Simbolično, tog dana mole se i za oštrinu uma jer je to najsvetiji alat koji imamo.
Duž ulica uočljivi su brojni kipovi i materijali za gradnju koji se prodaju u otvorenim dvorištima. “Nitko ih neće ukrasti, oni cijelo vrijeme stoje vani”, objašnjava nam lokalac Witana. “Isto je i sa životinjama. Vidjet ćete ih kako trče iz dvorišta u dvorište. Nitko nikome neće nešto ukrasti. Mi brinemo jedni za druge. Svako selo i naselje imaju svoju zgradu u kojoj se odvijaju sastanci susjeda i tamo se zajednički donose odluke vezane za zajednicu. Čak se i od onoga tko živi ovdje privremeno, u najmu, očekuje da prisustvuje tim sastancima.” Tome u prilog, jedna balinežanska izreka: Ako i ne možemo jesti, ako nas mori glad, možemo barem biti zajedno.
Sve što rade, rade u načelu “Tri Hita Karana”, što znači da se mora poštovati harmoničan odnos čovjeka s Bogom, čovjeka s čovjekom (zajednicom) i čovjeka s prirodom. Zahvaljujući svojim vjerovanjima, naučili su živjeti s prijetnjama od prirodnih katastrofa – erupcija vulkana ili tsunamija. Nakon teškog perioda uvijek dolazi period blagostanja, kao sunce nakon kiše. Na Baliju živi Luh Sukarmi, poznata “šaptačica paucima”, o kojoj ću ipak zapisati samo ono što sam vidjela u predivnom dokumentarcu jer nisam još na toj razini svijesti da uđem na teritorij stotina paukova. Luh je prepustila svoje dvorište paucima, a u dva navrata oni su se u velikom broju negdje povukli. Jednom prije erupcije vulkana, a drugi put uoči pandemije koronavirusa. Sada već zna – kada pauci odu, dogodit će se nešto loše. Ali kada se vrate, doći će lijepe stvari. “Naučila sam da, kada oni dođu, dolazi i sreća. Hvala Bogu, nikad nisu u potpunosti otišli.”
“Nisu krivi turisti…“
Mora da je lijepo doći na Bali i meditirati na plaži, opaliti koju fotku za Instagram, brćnuti se u svetoj vodici i popiti pivo s ekipom stranaca nakon seanse, a onda sjesti na avion i vratiti se kući, dok se Balinežani ostaju snalaziti s činjenicom da gube svoja polja i pitku vodu ili da se guše u prometu i smeću – problemima koje ne mogu riješiti vježbanjem manifestiranja. Od silne prosvjećenosti, Bali je od 2000. godine – prema istraživanju Transnational Institute u Amsterdamu – izgubio 25% svojih polja riže. Ona sada leže ispod betona i hotela dok samo hramovi posvećeni božici plodnosti i riže Dewi Sri upućuju na to da je tu nekada bilo polje na kojem su radili lokalni seljaci. Od silne prosvjećenosti, Bali je umjesto hramova dobio hotele, more puno plastike i probleme s opskrbom pitkom vodom.
Ono što je do jučer bilo rezervirano za društvene otpadnike, hipije i buntovnike, postao je biznis, mainstream, komercijala. Turistički biznis je sažvakao i ostavio iza sebe čak i tu priču – više nije potrebna. Prosječna slika stranca više nije ona mladog backpackera u Tie-dye majici na gljivama koji jede hranu iz uličnih warunga. Sada su to obitelji, parovi na medenom mjesecu, srednja klasa… Oni koji se slikaju na Bali swingu i preferiraju finije restorane da ne bi dobili “Bali belly”. New Age je isto to učinio s lokalnim praksama i običajima.
Tko je zaista kriv? Živimo u svijetu kojim vlada uslužna djelatnost, turizam je sveprisutan i boriti se protiv njega bilo bi licemjerno od strane bilo koga tko i sam ne planira napustiti svoj grad do kraja života. Turizam je za mnoge postao izvor zarade do koje do jučer nisu mogli doći. Ljudi žive u teškim vremenima, podložni krizama, psihičkim oboljenjima, usamljenosti, u potrazi za objašnjenjem, smislom, društvom, svojim mjestom pod suncem – pritom nailaze na razne šarlatane koji su to spremni zloupotrijebiti. Čini se da slično razmišljaju i sami Balinežani, čak i kad prosvjeduju protiv uništavanja Balija radi turizma: “Problem nisu turisti. Turisti su dobri ljudi. Problem su pohlepni investitori koji su se umrežili i u politički sustav Balija. Oni koji zaista vole Bali, investirat će srcem.”
Dok završavam ovaj tekst, prikladno uočavam da na ruci još uvijek imam Tridatu – balinežansku trobojnu narukvicu koja simbolizira bogove Brahmu, Višnu i Šivu. Dobila sam je od Nyomana tijekom ceremonije blagoslivljanja. Rekao je da će me štititi godinu dana, a nakon toga moram ponovno doći na Bali po novu.