Najavljeni rast cijena plina u hrvatskom je javnom prostoru mahom tretiran kao teren za poteze Andreja Plenkovića i budućnost njegova rejting. Sva ostala geopolitička, ekološka, ekonomska, energetska i tehnička pitanja se preskaču, a da ne bi ostala potpuno zapostavljena, pobrinuo se Igor Lasić.
Dramatične novosti o stanju na tržištu plina i njegovoj regulaciji u Hrvatskoj cure naokolo posljednjih dana fluidno poput, recimo, plina. Da su od čvrste tvari, već bi od navale preskakivale jedna drugu, a ovako se valjda glatko stapaju u jedno. I to bez ikakvih burnijih reakcija u medijskom prostoru, kao da je riječ o kakvom inertnom, tzv. plemenitom fluidu. Prvo je, naime, u javni vidokrug iskočila vijest o dopuštenju državne regulatorne agencije za rast nabavne cijene plina u komunalnoj opskrbi za enormnih 42 posto. Sad se pak čeka odluka vlade o (ne)produžavanju subvencija u potrošnji energenata za kućanstva i privredu.
Sve što je domaća analitička pamet, naseljena po medijima, iz toga zaključila, jest da premijer Andrej Plenković sprema teren za još jednu figuru spašavanja nacije. Ako ne bude tako, ako nas ostavi na cjedilu, analitičari su i na to pripravni: vlada će već popustiti u nečemu drugom. U pravilu, opet ni za lijek nema sadržajnije analize onoga što bi ovdje moralo biti u fokusu, dakle, hrvatske energetske politike.
Oskudna proizvodnja
A navedene vijesti iz toga sektora nude više nego zanimljiv izbor aktualnih relevantnih momenata za razmatranje. Na primjer, kanadski je Vermilion upravo razglasio otkriće novog potentnog eksploatacijskog polja blizu Kutine. Ono, imena Sava-07, već po sadašnjim projekcijama spada među pet najizdašnijih u Hrvatskoj, a još mu se pouzdano ne zna puni obim. Zna se da leži pod čak trima županijama, negdje u trokutu Kutina-Pakrac-Garešnica, pa otprilike dva i pol kilometra u dubinu zemlje. S kanadskim je koncesionarom u tom unosnom poslu i domaća, tj. mađarska Ina, međutim, u svojstvu manjinskog partnera.
Nedavno zaokružena statistika hrvatske energetske proizvodnje za prvih sedam mjeseci ove godine ukazuje pritom na generalni pad. Uzrok je primarno sezonski te klimatski, s obzirom na ustrajnu sušu ovog ljeta, dok se ovdašnja elektroprivreda oslanja većinski na hidroenergiju. No to ujedno znači da suštinski razlog minusu počiva više u nepovoljnoj strukturi izvora hrvatske energetske proizvodnje.
Nalik domaćoj ekonomiji općenito, ona je veoma skromno diversificirana; reklo bi se – monokulturnog tipa. To znači da debelo prednjače hidroelektrane, njih 28, a gotovo sve su naslijeđene iz SFRJ. Ipak, na drugome mjestu su termoelektrane koje se pogone uglavnom plinom i ugljenom. Proizvodnja je ovog ljeta skočila samo u solarnim elektranama, ali njih ima premalo, kao i drugih energana s obnovljivim izvorima. S druge strane, plin se tretira kao tranzicijsko gorivo na putu prema ekološki čistoj, zelenoj energiji. Posrijedi je uvelike marketinška etiketa, jer sistem nekako mora opravdati svako daljnje forsiranje ugljikovodika.
Svejedno, eksploatacija plina u RH stagnira još s početka tekućeg stoljeća te milenija. U paru s takvim odnosom ide i kriminalno ispuštanje vlasništva nad Inom iz ruku domaće vlasti. Što se tiče napose plinsko-energetske politike, istaknuto je i državno oštećivanje Petrokemije, drugog najvećeg potrošača plina u RH. Njoj su sve vlade u protekla dva i pol desetljeća nametale ulogu podređenog kupca, a u korist Ine.
Neozbiljnost države
Prvi najveći potrošač, Hrvatska elektroprivreda, proslavila se lanjskom aferom s bagatelnom preprodajom svojih plinskih zaliha tajkunu Pavlu Vujnovcu. No vratimo se aktualijama, gdje sljedeća vijest javlja o imenovanju dvojice novih funkcionera u Savjet za pregovore s Molom o otkupu dionica Ine. To su Damir Habijan i Ante Šušnjar; prvi je donedavni ministar gospodarstva i odnedavni pravosuđa, a potonji je novi ministar gospodarstva RH. Obojica su pravnici po izobrazbi, i pitanje je koliko su kompetentni za ovu im povjerenu zadaću. Još i veće je ono u vezi s ozbiljnošću hrvatske države u pothvatu Inina povrata.
Posjed nad Inom nije problematika samo pravne naravi, pa ni trgovačke ili diplomatske, nego energetsko-tehničke. Ina danas više nije što je bila, niti su joj aktivne perspektive iste, pa nemojmo zamišljati vraćanje na pozicije otprije desetljeće i pol, kad je izručena Molu. A u stručnim raspravama koje su na margini javne scene u međuvremenu vođene o šansama za povrat Ine, iskristaliziralo se još ponešto bitno.
Prije svega, dojam je kako se nema smisla iscrpljivati na pokušaju vraćanja u hrvatski većinski posjed cjelovite Ine. Mađare ovdje navodno zanima prvenstveno transport i prodaja derivata, iliti midstream i downstream – kazano rječnikom naftaša. Hrvatska bi svoj najveći interes morala zato potražiti u preuzimanju natrag onog segmenta kojim se nadziru domaće zalihe fosilnih goriva. Točnije, njihovo istraživanje i komercijalna eksploatacija, a to se inače naziva upstream. Ako se RH pored toga ikad zaželi i prerade, eno joj pridavljena Inina rafinerija u Sisku, jer Mađari s njom očito ne znaju što bi činili.
Proces ne bi smio na strateškom pozicioniranju zapeti samo zato što je Plenković više puta obećavao vraćanje Ine u domaće ruke. Nijednom otad nije poduzeto ništa u tom smjeru, pa će još manje sreće biti uz poduzimanje bez uspjeha. U svemu tome, rastuća cijena plina je rezultat sve neizvjesnije međunarodne političke i ekonomske situacije. Usmjerimo pažnju načas i prema tom kontekstu, bar zbog vijesti kojima je započet ovaj tekst.
Jedna tako navodi da je Rusija s prvim polugodištem ’24. opet preskočila Ameriku na top-listi glavnih snabdjevača Europske unije plinom. Na prvome se mjestu stabilizirala Norveška, ali rat u Ukrajini započet je i vodi se ipak u najtješnjoj vezi s trgovinom ruskim energentima na europskom tržištu. Dodatna, još svježija novost potječe od izjave ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog koji je najavio skoru totalnu obustavu transporta ruskih petroenergenata kroz Ukrajinu. Pustimo sad njegove i mnogočije kalkulacije iza te ispred toga, suočimo se sa zrelom mogućnošću osude na puno skuplji neruski plin i naftu.
Krajnji čas
Znali o tome išta ili buljili mimo elementarnog razumijevanja, trebali bismo se valjda složiti da je krajnji čas za akcijsko unapređenje energetske neovisnosti. Ne odnosi se to samo na Hrvatsku, nego bi se budućnost svijeta morala bazirati u što većoj lokalnoj proizvodnji energije. To neopozivo zadaju klimatski i ekološki prioriteti, uostalom, s naglaskom na obnovljive izvore, ali i s navodnom tranzicijom pomoću plina.
Forsiranje trgovine ukapljenim plinom ostavlja za sobom kudikamo veći ugljični otisak negoli promet njegovom prirodnom, gasolikom varijantom. A zbog emisije ugljika sve ovo smo i započeli, pa uslijed profiterskih sukobljenih interesa stali, iako znamo da kako-tako i kad-tad moramo nastaviti dalje, ili nas neće biti. Ljudske vrste, dakle, a ne Hrvatske ili Mađarske, te čak Rusije ili Amerike. S plinom je jasno da se mora iskoristiti makar ovo što je pri ruci, i to s najvećom mogućom koristi za lokalnu zajednicu. Paralelno, imperativ je širenje potencijala za korištenje energije sunca, kao najmanje zahtijevan cilj.
No u Hrvatskoj je učinjeno sve da se oteža npr. zadružno ugrađivanje solara na obiteljske kuće i ulaz produkcijskog im viška u distribucijsku mrežu. Na poduzetim tranzicijskim etapama, vjetroenergetskoj i biomasenoenergetskoj, prosperirali su tek privatni investitori i špekulanti. Znači, fali nam i ugljikovodične proizvodnje i one iz obnovljivaca, ali još i više energetsko-politička strategija te demokratizacija.