Izbori u Domovinskom pokretu priuštili su nam još jedan raskol na krajnjoj desnici. Ta nas rasplet možda zabavlja, ali valja upozoriti da se ti raskoli ne događaju zbog nekakve snage ljevice, već prosto zbog materijalnih interesa, korupcijskih navada i izostanka ideala na samoj desnici.
Već smo u više navrata eksploatirali slavnu izjavu iz “Geparda” Giuseppea Tomasija di Lampeduse koja kaže da “ako hoćemo da sve ostane kako jest, treba se sve promijeniti”, pa ćemo to učiniti još jedanput. Riječi su to, podsjetimo, mladog Tancredija kojeg u filmskoj adaptaciji Luchina Viscontija iz 1963. igra nedavno preminula francuska filmska legenda Alain Delon, koji se ovom rečenicom obraća svom stricu, grofu Salini (Burt Lancaster) htijući reći da se osnovni odnosi u društvu neće promijeniti ni poslije Garibaldijeve revolucije koja je upravo bila u tijeku u Italiji.
U duhu te rečenice možemo konstatirati da je jednako tako posve svejedno koja je struja Domovinskog pokreta pobijedila na stranačkoj skupštini održanoj zadnjeg dana ovog kolovoza – da li ona Marija Radića koji je prvi milijun zaradio sitnim kokošarenjem u ratu i preprodajom konditorskih proizvoda vojnicima u NATO bazama po Bosni ili pak ona Ivana Penave, koji kao mlađi nije dospio iskoristiti ratnu konjunkturu, ali zato danas vrijedno muze dividende iz vukovarske tragedije. Sve se, dakle, ispreturalo u toj stranci, sav se prljavi veš besramno iznio pred oči javnosti, ali se stvari kod tih političkih mračnjaka nisu ni malo promijenile. Ovaj banalni uvid ovdje spominjemo samo zbog toga jer je bilo nekih naivnih mišljenja da bi se stvari stubokom preobrazile samo ako bi pobijedila ova ili ona struja. Ništa, baš ništa ne može domovince skrenuti s njihovog puta, bili oni radićevci ili penavljani. Kombinacija neznanja, bahatosti i pohlepe ostala je u toj stranci na uzorno visokoj razini, još od vremena kad je osnivač DP-a vlastitoj stranci preprodavao butelje s vinom.
Kao primjer demagoških floskula o ugroženom hrvatstvu navedimo da je samo dan nakon skupštine na kojoj je trijumfirao Ivan Penava, dakle u nedjelju, splitski ogranak DP osudio koncert Bijelog dugmeta unaprijed znajući da traže neostvarivo – kazneni progon za bend i organizatora, jer su muzičari u svom nastupu na Stinicama izveli pjesmu pod nazivom “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”, a to navodno vrijeđa nacionalne osjećaje hrvatske javnosti, koncertne publike i članova Penavine stranke. Nema veze što im je prijava besmislena, bitno je gebelsovski ponavljati nonsense o vječnoj ugroženosti. Time se postižu dvije stvari: iza dimne zavjese uvijek se lakše dogovaraju poslovni dilovi, a racionalna argumentacija biva zamijenjena mehaničkim ponavljanjima koja ako se prežvakavaju dovoljno često (a u nas se to radi već 35 godina) na kraju stvori nešto kao nacionalni duh.
U DP-u se sve može prevrnuti naglavce, ali njuh za kapitalizaciju ultra-hrvatstva (uostalom, u DP-u se nikada i nije radilo ni o čemu drugome, osim o srebroljublju), ovoga puta kroz antijugoslavenstvo s kojeg desnica već nekoliko sezona nikako da sjaši, ostaje postojan. DP često svoje intervencije začini i s prstohvatom gluposti, uglavnom zbog vlastite kognitivne insuficijencije. Jer kako drukčije nazvati zahtjev da se iz zemlje progna Alena Islamovića, pjevača Bijelog dugmeta koji je otpjevao spornu pjesmu, koji je inače državljanin RH, nego neinformiranom bedastoćom. Samo da dodamo da se na temu Bijelog dugmeta i njihovog splitskog jugoslavenstvovanja još nije javila prvosvećenica antijugoslavenstva u nas Mirjana Kasapović, što ne znači da neće.
Put u talibaniju
Dakle, ono što se nikakvim unutarstranačkim podjelama, previranjima i lomovima neće promijeniti jest da akteri s oba raskolna pola prestanu glumatati zabrinutost za narod, vjeru i Domovinski rat. Stalno se deklarativno iskazuje jaka brigu za naciju i katolicizam, stalno se pokazuje volja da se hrvatsko društvo utjera u neku verziju talibanije – jer kako drukčije nazvati manipuliranje emocijama i traženje zabranā i progonā samo zato što netko vrijeđa nečije osjećaje – i stalno je prisutno to neko htijenje da se politički djeluje u diluvijalnom smjeru. Nekako na kraju, a na našu sreću, uvijek pretegnu materijalni interesi pojedinaca u vrhovima tih stranaka, a idealizam ostane po strani. Ono što će se sigurno dogoditi jest da će se njihove ludorije sada multiplicirati. Tako ćemo poslije ove skupštine umjesto lunatikā iz samo jednog DP-a sada dobiti njegovu kloniranu verziju koju će podržavati Jimmy Stanić, plinski biznismeni, Bujančeva televizija i komičari s ugaslog Radija 101, što opet znači da će se naša izloženost političkom budalašenju dramatično uvećati.
Koji su to zahtjevi DP-a? Ako, recimo, ostanemo samo na području kulture vidimo da se svi tamošnji akteri manje-više slažu sa svim mogućim ludostima koje DP predlaže na području kulture, a koje njihov autor – S. P. Novak, otprije poznat kao politički prevrtljivac i šetebandijerist prve klase, pa mu neće predstavljati problem da sada od Penave pretrči Radiću – redovito razlaže u medijima s desne margine. Naravno da trenutačno najava kroatiziranja hrvatske kulture ili promjena imena Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” u “Hrvatski leksikografski zavod” bez ove Krležine pertinencije, izgleda budalasto i smiješno. Malo manje blesavo izgleda otvoreno zazivanje nestanka manjinskih jezika iz javnog opticaja, što preko novog zakonskog rješenja, a što preko izjava S. P. Novaka poput ove da je: “…ovdje riječ o logičnom procesu da će ubuduće manjinski jezici s vremenom u javnoj upotrebi biti potisnuti”.
S druge strane, njihovu demagogiju ne treba shvatiti kao baš posve bezopasnu. Samo zato što sve to danas izgleda somnambulno, uopće ne znači da se to u ovom ili onom obliku na kraju neće i ostvariti. Uostalom, nije li nam svojedobno izazivalo nevjericu i nelagodu povratak fosiliziranog hrvatskog jezika u javni prostor, pa kad se 1990. davala repriza TV-serije Shogun (s Richardom Chamberlainom i Toshirom Mifuneom u glavnim ulogama) i kad je šogunov štab iznebuha u pola emitiranja serijala prerastao u stožer, svi smo nakon početnog susramlja ipak na kraju popadali sa stolica od smijeha. Međutim, unatoč našem ondašnjem sarkastičnom smijehu danas svi uredno “stožeriramo” i “tiječemo” bez ikakvih problema. Rezultat je to ipak nekakvog ideološkog rada na terenu koji je počeo davno. Međutim, ranije u doba komunističke vlasti u opozicijsko djelovanje je ipak trebalo investirati nekakav koliko-toliko suvisli idejni rad, nekakvu argumentaciju. Recimo, u ona stara vremena jedan je osebujni lingvist – Stjepan Babić – zagovaratelj bolje jezične prošlosti, ustrajno radio na pohrvaćivanju hrvatskog jezika. U toj svojoj borbi protiv Srba i Jugoslavena na lingvističkom polju lukavo je inzistirao na “tijeku” jer, kako je kazao, inzistiranje na “tijeku je bilo osobito važno jer ga Srbi nisu mogli ekavizirati.” Danas je drukčije, prepredenost Babićevog tipa više nije potrebna, bitnije je uporno mistično mantranje o tzv. temeljnim vrijednostima (himna, zastava, grb, tradicija, obitelj). Tu kao da se potvrđuje onaj stari prekretnički nalaz Louisa Althussera koji je rad ideologije definirao na materijalistički način pomažući se ingenioznim uvidom Blaisa Pascala: “Kleknite, pomičite usne u molitvi i vjerovat ćete.” Stalno, automatizirano, ritualno trkeljanje o naciji, vjeri, ratu i sličnim tricama na kraju urodi plodom.
Kako smrviti desnicu?
Pitanje je, dakle, što je to što bi nas možda moglo izvući iz evidentne aefdeizacije domaćeg političkog prostora (AfD – ultrakonzervativna njemačka stranka koja polako ali sigurno osvaja istočnonjemačke pokrajine na aktualnim lokalnim izborima)? Odgovor je možda jedak, ali uz ovakvu mlitavu političku opoziciju ne uspijevamo smisliti bolji: dodatno mrvljenje desne strane političkog spektra nastat će zbog korupcijskih afera. Ono se, kao što vrlo dobro znamo, neće dogoditi zbog nekog pametnog kontra-napada domaće lije(v)ne opozicije, niti uslijed pojave nekih novih friških građanskih pokreta ili zbog nečeg trećeg. Ostajem nam za nadati se da nas potpredsjednik DP-a ipak neće iznevjeriti i da će s praksom sitnog potkradanja raznih udruga nastaviti i dalje, da će predsjedniku stranke s novim mandatom apetiti za nekretninama samo dodatno narasti pa da će na kvaran način, baš kao i dosad, pribaviti još koji vinograd, još koju kuću i još koju viksu, te da će sve to na kraju dovesti do samourušavanja nekadašnjeg Škorinog političkog projekta. To, kako rekosmo, možda i izgleda cinički, ali što nam drugo preostaje nego se pouzdati u našu svetu korupciju, u fenomen političke potkupljivosti koji je s lica zemlje zbrisao političke karijere puno većih macana nego što su ovi depeovski hohštapleri, sjecikese i gelipteri. Što smo kao društvo korumpiraniji to smo udaljeniji od pada u bezdan političkog beznađa.
Na svu sreću pravog, nepatvorenog desnog idealizma u nas ipak ima samo u malim dozama. Ranije je bilo drukčije, desnica je tada idealizma imala napretek. Danas je desnica ipak pragmatičnija. Jer, za ideale ginu budale. Kad bi ga bilo više (desnog idealizma, dakle), onda vi, dragi naši čitaoci, niti biste čitali ovaj tekst niti bi postojao portal poput ovoga. Zbog puno manjega krivog mišljenja mnogi bi omastili štrik i već bi se davno zanjihali na nekom grabu u Dotrščini. Ovako, borba se nastavlja.