Sa znatnom dozom političke, ali i puke voajerističke znatiželje probudila se hrvatska javnost prošlog subotnjeg jutra. Tog se dana, naime, održavala dugo iščekivana skupština Domovinskog pokreta. Stupanj znatiželje nije bio nimalo neobičan znamo li da se, između ostalog, povela i rasprava o političko-poslovnoj neutralnosti zaštitarske agencije koja je trebala osiguravati skup. Ishod je poznat, struja vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave osigurala je prevlast, a pri tumačenju tog procesa sam Penava je posegnuo za političkim leksikonom iz, kako joj se tepa, “bivše države”.
Penava je sukob struja, njegove i one Marija Radića, okarakterizirao kao obračun ideološke i tehnomenadžerske frakcije. Njegova, dakle, predstavlja autentični hrvatski nacionalizam, a “radićevci” su zapravo kvarni poslovni ljudi koji zaslužuju etiketu koja se u posljednja dva desetljeća socijalističke Jugoslavije pripisivala društvenoj klasi direktora i bankara koji su, recimo to pojednostavljeno, “zaboravili” na socijalističku narav zemlje u kojoj djeluju. Bio je u optjecaju taj termin i devedesetih u službi uglavnom difamatorskog opisa klasnog i ideološkog sastava HDZ-a i zapravo svjedočio svojevrsnom ekonomskom kontinuitetu između “bivše države” i one sanjane 1.300 godina. I to ne etatističkom u smislu ekonomskih politika već protržišnom. No, vratimo se Penavi. Nije stao samo na tehnomenadžerima. Radića i njegove pristalice optužio i za pokušaj jogurt revolucije. Radi se o “metodologiji” micanja s vlasti Slobodanu Miloševiću te 1989. nesklonog vodstva autonomne pokrajine Vojvodine i zapravo dokidanju njene autonomije. I činilo se da smo tom optužbom završili s “TV kalendarom” za taj dan i da se Jugoslaviji nećemo više vraćati.
Međutim, te je večeri u Splitu koncert održalo Bijelo dugme. Politički naizgled sasvim bezazlen događaj. Sve dok se na pozornici na splitskim Stinicama “na poluvremenu” nije dogodila zamjena: umjesto Mladena Vojičića Tife u igru je ušao Alen Islamović. A njega je dopalo da zapjeva “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo” dok su ga na pozadinskim ekranima pratile zastave “bivše države”. Prvi su, željni skandala i klikova, reagirali splitski portali, sugerirajući i navodni bunt publike, a onda se zakačilo sve živo i neživo i nastala je – afera. Ne znam je li politologija u potrazi za vlastitom znanstvenošću koja nadilazi političku neutralnost smislila kakvu metriku koja s obzirom na narav i sadržaj afere govori o stupnju i razvoju političke kulture u određenoj zajednici, ali ako je, ova afera bi mogla poslužiti kao ogledni primjer. Bez obzira na svu količinu nepotrebnih komentara i izrečenih blesavosti, svaka afera, pa i ova, može poslužiti za dijagnosticiranje određenih trendova i simptoma.
Neizostavni dio afera ili skandala koji se tiču domoljubnih osjećaja su nažalost gnjusne prijetnje. Meta je ovaj put, koliko znamo, bio pjevač Alen Islamović. Na same prijetnje Islamović je odgovorio prilično indikativno: branio se time da je on samo radnik pjevač u poduzeću Bijelo dugme čiji je vlasnik Goran Bregović, sugerirajući valjda tako da samoupravljanje kao dio jugoslavenske tradicije više ne postoji i da su same prijetnje i zbog toga promašene. Pored nedopustivih prijetnji, javno se zazivala i zabrana ulaska Islamoviću u Hrvatsku, čije su granice, eto, i dalje avnojevske. Također, pojedine braniteljske udruge i opcije na desnici reakcije su zasnivali na političkoj mržnji prema Jugoslaviji i njenom nasljeđu, kao što to obično i biva u ovakvim prilikama. No, ovog su puta reakcije imale i dosad ne toliko primjetnu dimenziju kad je bilo kakva javna upotreba jugoslavenstva u bilo kojem obliku posrijedi.
Čak i kod onih koji su reagirali striktno politički, a pogotovo kod onih nešto manje ostrašćenih, negodovonje je u izdašnoj mjeri bilo zasnovano na kulturnom kriteriju. Naime, Jugoslaviji, njenoj simbolici i nasljeđu, pristupilo se kao nekoj vrsti kulturnog šunda. Tako je, na primjer, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izvedbu pjesme proglasio degutantnom, a bivši splitski gradonačelnik Andro Opara, pokušavajući imitirati retoričku manufakturu Velimira Bujaneca, posegnuo je izrazom “šugoslavija”. Naizgled trezveniji kulturni i glazbeni akteri su nastup Bijelog dugmeta ocijenili arogantnim i bahatim, a nisu izostale ni optužbe za provokaciju, popraćene naputkom da su mogli komotno i bez te pjesme. Pjesma o Jugoslaviji, čiji su stihovi u najmanju ruku ambivalentni kad se radi o političkom procjenjivanju te zemlje, i sama Jugoslavija tretirani su kao navodno kontroverzni nastupi Desingerice koji “krsti” publiku patikom i renda nad njima sir. Dakle, radi se o nekoj vrsti malograđanske zabrinutosti za kvarenje omladine. Ili, kako je to bilo precizno sročeno u nekoliko reakcija: Thompson vam je ustaški dernek, a Bijelo dugme i Jugoslavija su vam kultura.
Upravo se u toj formulaciji krije tajna te (privremene) kulturalizacije jugoslavenskog nasljeđa. Ne radi se tu o depolitizaciji Jugoslavije već o depolitizaciji ustaškog nasljeđa i NDH. Političku lukrativnost afere desnica prvenstveno vidi u prilici koju je otvorila za neutralizaciju i legitimaciju onoga što se zbivalo u Imotskom prije mjesec dana. Ako se u prilično akrobatskom manevru izvedba jedne benigne pjesme na Stinicama izjednači s pjesmom o ustaškim koljačima na imotskom trgu i popratnom ikonografijom i evakuira u sferu kulture, onda se sve optužbe za nedopustivu političku dimenziju događaja u Imotskom naprosto neutraliziraju. A ustaška ikonografija i pjesme postanu naprosto dio kulturne baštine i mladenačke (sub)kulture i ništa politički maligno, nekakva kombinacija nove kolekcije u Zari i obiteljske tradicije. Ako zaziv Jugoslavije svedemo na promašeni kulturni proizvod, onda su i evokacije ustaštva kulturno pitanje lišeno političke dimenzije koje se nekome može, a i ne mora svidjeti. Ovisno o kulturnom ukusu, a ne političkom stavu.